Ionako nas je malo, manje nego zakonom zaštićenih muflona. Predlažem stoga državi da se potrudi ubirati od odstrjela glave kapitalca. Tako će zaraditi više nego na otočnim kartama, samo napola u šali kaže načelnik Općine Sali Zoran Morović.
Je li linija Biograd – Tkon najisplativija na Jadranu?
Dok se proteklih godina barem pričalo o velikoj brizi države oko očuvanja života na otocima, najnovije vijesti o poskupljenju karata za trajekte, brodove i katamarane te o ukidanju pojedinih trajektnih linija, ostavljaju dojam da je kriza izbrisala trag svakog pa makar samo i deklarativnog obzira prema otočanima. Posebno su loše prošli ionako vrlo slabo naseljeni zadarski otoci. Naime, gotovo 50 posto ukinutih linija odnosi se upravo na ovo područje.
Skuplji život
– Otočani znaju da je situacija u državi teška i da se moraju odnekud namaknuti novci za državni proračun. No, zašto se to lomi preko žitelja otoka koji ionako život plaćaju skuplje nego oni na kopnu? Spomenimo samo da za, primjerice, doći kod liječnika, moraju platiti kartu za katamaran u dva smjera, a da se ne govori o trgovinama na otocima koje su iz objektivnih razloga dosta skuplje nego one u gradu, govori načelnik Općine Sali Zoran Morović te dodaje da bi, ako već moraju poskupjeti karte brodskog prijevoza, bilo logično da poskupe karte za turiste.
– Od 12 naselja na području općine Sali čak ih je sedam bez djece. Ukupno imamo nešto više od 80 osmoškolaca te malo više od 20 djece predškolskog uzrasta. Zar ne bi država svoj doprinos očuvanju života na otocima dala kad bi osigurala besplatne karte za tu djecu? Državi bi to značilo malo, a otočanima puno. Ovako kad, primjerice, peteročlana obitelj s Dugog otoka ode u Zadar na neki pregled ili odraditi bilo koju drugu obvezu, mora platiti 180 kuna. Kako će tek biti kad poskupe karte?! Ionako nas je malo, manje nego zakonom zaštićenih muflona. Predlažem stoga državi neka se potrudi ubirati od odstrjela glave kapitalca. Tako će zaraditi više nego na otočnim kartama, samo napola u šali kaže Morović.
Načelnik Općine Sali vidi još načina na koje bi Jadrolinija mogla bolje zaraditi i istovremeno izići ususret otočanima.
– Zimi je trajekt za Dugi otok samo napola pun, a ljeti su goleme gužve. Kad bi se lokalnom stanovniku dao pokaz po popularnoj cijeni, putovao bi češće i organiziranije pa bi i gužve bile manje. Posebno se to odnosi na trgovce koji često moraju u nabavku. Ovako se s najavama poskupljenja karata može dogoditi da mali obrtnici padnu u još dublju krizu te dobijemo još nekoliko socijalnih slučajeva, upozorava Morović.
Danijel Katičin, načelnik Općine Tkon, ističe da će se poskupljenje kao i svako drugo poskupljenje, na život na otoku negativno odraziti.
Nedovoljno istražena matematika
– Mi ne možemo znati matematiku Agencije za obalni linijski promet i Jadrolinije.
Po mojem laičkom mišljenju linija Biograd – Tkon je najisplativija na Jadranu. No oni tvrde da tu imaju minus i da porezni obveznici moraju nadoknaditi taj minus. Mi smo se zalagali za večernje linije cijelu godinu, a sad umjesto da se ide k tomu, strepimo i za ove linije koje imamo. Osim toga, predsezonske i sezonske linije ove se godine uvode kasnije no inače, govori Katičin koji se osvrnuo i na već poslovičnu skupoću života na otoku.
– Teško je i trgovcima prehranom. No vječito je pitanje moraju li cijene u otočnim trgovinama biti baš toliko više ili malo više. I to je jedna nedovoljno istražena matematika. Nije lako naći pravi omjer. Mnogi otočani stoga idu u šoping centre na kopno, kazao je Katičin, dodajući da u svakom slučaju nije dobro niti jedno poskupljenje, niti jedno ukidanje linije.
– Sve je to povezano i ako ne otvorimo jednu širu javnu raspravu, nećemo nikad na zelenu granu, naglašava tkonski načelnik, pojašnjavajući da pod time misli na javnu raspravu o funkcioniranju javne uprave.
– Dok smo u situaciji da ne znamo trebamo li na građevinsku dozvolu čekati tri mjeseca ili pet godina i dok se izmjene i dopune općinskih prostornih planova u prosjeku rade dvije godine, ne može se ništa planirati. Napisano je puno programa za razvoj otoka i na lokalnoj i na državnoj razini, ali niti jedan od njih nije proveden. Lijepo se piše, ali se nitko ne drži programa jednostavno stoga što ih se nemoguće držati. Ako ne možemo dobiti građevinsku dozvolu za radove na ribarnici, kako onda možemo plaćati konzultante za neke razvojne programe? To je kao da idemo na fakultet, a ne znamo abecedu. Čak i nije problem da se abeceda ne zna, koliko je problematično što “nepoznavanje abecede” nije dovoljno osviješteno.
Jer, zaključuje Katičin, da bi išli naprijed, moramo prvo biti svjesni gdje smo. Ovako ispada da nemamo viziju te se zadovoljavamo provođenjem “vatrogasnih mjera” čiji rezultati traju samo nekoliko dana.
