Snažni centri moći pretvaraju medije sve više u sredstvo manipulacije kojima promiču (samo) one vrijednosti koje njima odgovaraju, tj. parcijalnim društvenim ili političkim interesima. Znalo se da je uloga medija u jednopartijskim sustavima širenje indoktrinacije. A danas? Radi analogije, uzet ću samo jedan aktualan primjer…
Nedavno je Delegacija Europske unije izvršila grubi pritisak nad novinarom Goranom Rotimom, koji je u povodu Josipovićeve inauguracije intervjuirao Stefana Fulea, novog povjerenika za proširenje. Naš novinar Rotim je na vrijeme i u dogovoru sa službenicima Delegacije EU zakazao termin razgovora, a isti su (prema protokolu) od njega zatražili precizna pitanja, koja će biti postavljena gospodinu Fuleu (od našeg novinara).
To je učinjeno uz obrazloženje da se mora što bolje pripremiti za razgovor, jer je riječ o njegovom prvom javnom nastupu u Hrvatskoj. Rotim, prema njima, nije dostavio precizna pitanja, već (samo) sedam područja koja će biti teme razgovora. Iz Delegacije EU u RH, nakon razgovora su stigli oštri prigovori jer je postavio više od sedam (dogovorenih) pitanja.
Najveći Rotimov grijeh je što se usudio postaviti nenajavljeno, a iznimno važno pitanje o aktualnoj krizi u Grčkoj i njezinom utjecaju na stabilnost eura. Zbog takvog ‘neposluha’ i nepristajanja na politički diktat, šef Delegacije EU, gospodin Vandoren i neimenovana glasnogovornica gospodina Fulea odlučiše kazniti novinara Rotima zabranom budućih razgovore s „visokim” europskim dužnosnicima.
Takve (pedagoške) „mjere” dolaze iz Delegacije EU u RH, koja bi trebala poticati novinarske slobode. One su, kažimo otvoreno, ucjenjivačka naredba i sredstvo demagogije. Naše doba, razvidno je i iz tog primjera nije obilježeno zalaskom ideologija (socrealizam, fašizam itd.) Zato izvrstan analitičar suvremenih komunikacija, Mario Perioni pravi analogiju između ideologije i komunikacije i kaže da obje «podsjećaju na modu: traje koju sezonu i nemaju postojanost» (str 8).
Ako je komunikacija politički „standardizirana”, (pita se) zar ima ikakve razlike između njih!? (Mario Perniola u knjizi «Contro la comunicazione»,, Torino, 2004, Giulio Einaudi editore, st. 28.) Peroni je optimista kada kaže: «Iluzija je da svi posrednici mogu biti pokorni, da javnost postaje sve više neuka i nesposobna kritičkog duha, da su akrobacije i neumjesnost medijske komunikacije prihvaćene kao manipulacije» F. Tylor u svojoj knjizi pod nazivom «Ispiranje mozga» (Algoritam, Zagreb, 2006). dodatno argumentira Perionovu tezu da onaj tko vrši ispiranje mozga «polaže monopol na istinu» (str. 100).
Nedostatak autoričine teze je u činjenici što je samo u socijalizmu vidjela izvore indoktrinacije. Svaka komunikacija teži za time da bude dostupna što većem broju primatelja i ne smije biti reducirana na „zadane teme” političkih sinekura.
Perioni zato upozorava da komunikacija postaje ideologija kada je pod diktatom ucjenjivačke naredbe ove ili one strukture moći. (str. 6) Perioni takvu komunikaciju vidi kao sredstvo demagogije, a kao primjer navodi nekadašnji Bushov ratni govor u obrani demokracije!
Činovnici EU vole trenirati strogoću pred drugima-nama (u tranziciji) i biti političkim mentorom. Naši političari (iz oporbe i na vlasti) na takve diktate pristaju, radujući se „otvaranju novih poglavlja„ samo za ulazak u EU (bez raspisivanja referenduma).
Mi građani na sve to NE pristajemo. Zato i reagiram(o).
