SPLIT – Rijetki su Splićani koji ne pamte romski dvojac, Sofiju i Tarzana Halilovića, ljude koji su u gradu pod Marjanom bili “inventarom”, sve su poznavali, svi su, pak, znali njih, ali i njihovu djecu. Sjećate li se Vere? Sjećate li se Mustafe? Malenog, živahnog, čupavog dječarca, s najširim osmijehom na svijetu? E, pa sad više nije tako mali, izrastao je u zgodnog 23-godišnjeg mladića i nakon dvije i pol godine plovidbe svjetskim morima – vratio se kući! No, osmijeh je isti, iskren i otvoren.
Uwe i Edita Muller upoznali su Mustafu 1997. godine. Nije to bila ni slučajnost, ni sreća, kazuje Uwe, nego prst Božji. Udomili su dječaka koji je na ulici rastao, hranio se otpacima sa splitskog Pazara. Imao je tada Mustafa 11 godina, do tada nije u ruke primio olovku. Krenuo je u školu, ponosno šetao Pazarom s torbom na leđima, da svi vide kako je postao učenikom. Odradio je vojsku, završio za pomoćnika keramičara i potom se uputio na brod “Logos Hope”, najveću ploveću knjižaru, kojim je obišao baš cijeli svijet
– Nima Splita do Splita – kaže nam – promijenio se, na ulicama viđam neke nove ljude. Kazuje nam kako je na brodu bio među 400 ljudi iz 45 država, a svatko je sa sobom nosio nešto svoje – da pokaže drugima djelić svoje domovine.
Mufi je ponio Gamino splitsko odijelo. Kad je “Logos Hope” otvarao knjižaru u Londonu, među gomilom probranog svijeta, gradonačelnik Londona pristupio je upravo našem Mustafi, pozdravio ga i upitao – gdje je kupio to lijepo odijelo!
Povratku svojeg brata raduje se cijela obitelj Muller, David Luka (11), Jan Filip (10), Sven Marko (9), Lena Marie (7,5) i najmanji Ben Andre (5).
– Pitaj Mufija tko mu je najdraži od naše djece – upitao je Ben mamu čim mu se braco vratio s plovidbe. Odgovor je bio “Ben”, a onda radosti nije bilo kraja.