ZADAR – Članovi Udruge specijalne jedinice policije “Poskoci” Zadar, njih 20-ak, sudjelovalo je u subotnjoj akciji uređenja spomenika na mjestu pogibije pripadnika SJP PU zadarske Dragana Žunića na Velebitu.
Suborci i prijatelji Dragana Žunića planiraju uskoro na isto mjesto postaviti križ visine tri metra, uz već prije postavljenu mramornu ploču. Time bi se još dodatno ukazalo na značaj toga mjesta, ali i događaja koji su se zbivali tijekom Domovinskog rata na Velebitu.
– Križ će biti napravljen za jedan dan i samo treba organizirati njegovo helikoptersko spuštanje. Dragan Žunić bio je dozapovjednik specijalne policije. Poginuo je od četničkog snajperskog hica 16. prosinca 1992. godine, govori predsjednik Udruge Ivica Kapetanović i dodaje:
– Mi smo već na Majstorskoj cesti postavili jedan križ svom suborcu Anti Baljaku. Baljak je poginuo 4. kolovoza 1995. godine. I na mjestu njegove pogibije postavit ćemo spomenu-ploči, ali za sada do tamo ne možemo doći jer je prostor miniran.
Ivica Kapetanović je sudjelovao u Domovinskom ratu. Bio je instruktor specijalističke obuke. U ratu je i teško ranjen nakon što je nagazio na protupješačku minu.
Jutra kada je počela vojno-redarstvena oslobodilačka akcija Oluja i kada je poginuo Ante Baljak, sjeća se Marko Čulina, dopredsjednik Udruge.
– Na dan 4. kolovoza nas 300 pripadnika specijalističke policije PU zadarske krenulo je u proboj četničkih linija. Išli smo pješice, svatko s dvadeset i više kilograma opreme na sebi.
Kada smo došli do njihovih linija nastala je pješačka borba na međusobnoj udaljenosti od pet-šest metara. Ante Baljak bio je tik uz mene kada je poginuo od neprijateljskog metka. Želja nam je dogodine razminirati taj prostor kako bi njegova majka mogla doći na mjesto gdje joj je sin poginuo, kaže Čulina i nastavlja:
– Tog smo jutra mi svoj posao odradili već oko 6.20 sati, a zatim smo čekali Splićane, koji su njihovu liniju probili oko podne. Zatim smo išli do Ćelavca, nakon čega smo krenuli za Gračac.
Nekadašnji specijalci, koji su držali liniju fronta na Velebitu, sada su ljudi u kasnim tridesetima i četrdesetim godina, najvećim dijelom oženjeni i imaju djecu. Kada su zajedno na Velebitu, u kući koju su sami napravili, prisjećaju se dana ponosa i slave, smiju se i šale. Danas kada gledaju fotografije iz ratnih dana kažu kako su onda bili djeca. U rat su mahom išli s devetnaest, dvadeset godina.
