ZADAR – Prve dvije godine bilo je vrlo teško. Nisam znala što me očekuje i bila sam potpuno nespremna za ovakav način rada, na to da sam ja ovdje i doktor i hitna pomoć.
Ovdje pacijentu moram odmah reći što mu je, brzo donijeti odluku i za nju biti odgovorna. Nema onoga luksuza koji imaju moji kolege na kopnu, da pacijentu dadeš uputnicu i pošalješ ga u grad da ga tamo pregledaju. Ovdje brod za Zadar vozi jednom dnevno, i to je to, kazuje 48-godišnja doktorica Branka Duvnjak Živković o prvom susretu s ambulantom i pacijentima.
Od tada do danas puno se stvari promijenilo. Silba je “otkrivena”, postala je popularni otok, ljetna oaza brojnih umjetnika i zaljubljenika u idilične uvale. Prema računici otočnog pekara, a ta je uvijek najtočnija, ljeti na Silbi bude do šest tisuća ljudi.
U odnosu na 300 duša koje ovdje žive zimi, i više nego previše. Zimsku gerijatriju, kako od milja zove svoju ambulantu izvan sezone, tada zamijeni mobitel koji ne prestaje zvoniti.
– Ljeti ima svega. Infarkta, trovanja, uboda, ozljeda, a nađe se tu i pokoji incident kojem kumuje alkohol, poput skoka na glavu u plitko ili kad prorade šake. I taman dok nam je prepričavala dogodovštine iz ambulante, zazvonio je telefon. Uspaničeni turist ima povišenu temperaturu i misli, vjerovali ili ne, da je baš na Silbi obolio od svinjske gripe.
Iako ga je doktorica uvjeravala da je to malo vjerojatno, on se u rekordnom roku stvorio u ambulanti tražeći lijekove. I dok većinu otočana nakon odlaska turista uhvati lagana depresija, doktorica Branka jedva čeka zimu.
Utorkom i petkom taksi-barkom putuje do susjednog Oliba gdje sada živi jedva 150 stanovnika, a srijedom na još manju Premudu gdje sve svoje pacijente, njih 50, može primiti u jedan dan. Surova otočna zima nekad joj zna poremetiti raspored, pogotovo kad zapuše bura. Iako njezini pacijenti već znaju da doktorice tog dana nema, ona svejedno misli na njih pa im lijekove pošalje brodom. U hitnim slučajevima uskaču Policija ili Kapetanija svojim brodovima, ponekad i helikopter.
– Moji vam pacijenti u prosjeku imaju 70 godina, ali ne biste vjerovali koliko su dobrodržeći. Najstariji ima 95 godina i štap nosi tek reda radi jer mu ne treba. Njima je zapravo najvažnije da ih saslušam, da s njima razgovaram, to je njima najveća terapija.