ZAGREB – “Ljudi se ne boje smrti, nego patnje. A patnju rješava odgovarajuća briga o umirućem, a ne eutanazija” – komentar je Gordane Špoljar, predsjednice Hrvatske udruge prijatelja hospicija na aktualne rasprave o tome treba li ozakoniti eutanaziju i tako skratiti bol umirućem. Gospođa Špoljar zorno nam, nakon 1500 umirućih koje su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničar, volonteri ove udruge, njegovali tijekom proteklih deset godina. U Hrvatskoj, naime, nema hospicija, ustanove u kojoj bi se pružala zdravstvena, psihosocijalna i duhovna potpora umirućim osobama. Nije da nema potrebe, samo ih od raka, a to su najteže muke umiranja, godišnje umre više od 10.000.
– Osim bolova, tu su razni drugi poremećaji, poput povraćanja, opstipacije, dekubitalnih rana. Bolesnika kojem više nema spasa otpuštaju iz bolnice na kućnu njegu. Zamislite obitelj koje se odjednom suoči sa nizom problema. Primjerice, morfij koji se daje kako bi umirući mogao podnijeti bol, utječe negativno na peristaltiku crijeva i izaziva zatvor. Imali smo slučaj osobe sa stomom koja je deset dana imala opstipaciju, a nije se imala kome obratiti za pomoć. To nije ničijij posao. Hitna vam za to neće doći, a njegovateljica, na koju ima pravo 45 minuta dnevno, ne može dati odgovarajuće sredstvo, jer umirućem ne funkcionira debelo crijevo, bez naputka liječnika. A on, da bi ga dao, mora doći u kućnu posjetu. Svi liječnici ne dolaze u kućne posjete. I tako imate zatvoreni krug, u kojem naša udruga pokušava pomoći, ali mi nismo u stanju pomoći svima koji nas zovu i trebaju – kazuje gđa. Špoljar.
Oni žele živjeti
Pa premda svjedoči o doista teškim mukama umirućih o kojima su brinuli, i to dobi od 19 do 90 godina, nikada, kaže, nije naišla na slučaj da bi taj umirući poželio da mu skrate muke.
– Oni žele živjeti, ali je im je pri tome potrebna palijativna skrb. Oko 90 posto umirućih želi svoj život završiti kod kuće među svojima, a za to treba stručna pomoć i njima i članovima njihove obitelji, pa kreveti s električnim podizačima, oksigenatori, antidekubitalni madraci, u kućnim se uvijetima daju i infuzije… Ustanova poput Novog Marofa je destinacija gdje mogu biti samo mjesec dana, pa si obično sami plate tjedan, pa opet mjesec dana na račun HZZO-a. Međutim, osoblje te bolnice nije educirano za bolesnike kojima treba omogućiti dostojanstveno umiranje. A nekad je to 30 godina života nakon moždanog udara kad osoba ostane posve nepokretna i nekomunikativna, ali ipak živa članica obitelji koja ju njeguje.
Jedan od aspekata psihološke pomoći pruža tzv. Služba za žalovanje, dio koje je anticipatorno žalovanje. Drugim riječima, umirući žaluje sam nad sobom pripremajući se za smrt. Sve to je nešto što – osim nekolicine sretnika kojima je dostupna volonterska pomoć – neće dobiti.
Svoj obol temi u razgovoru s nama je dao i medicinski tehničar – volonter Krešimir Muretić:
– Ne traže umirući eutanaziju. Nekad se dogodi da uzmu smrtonosnu dozu tableta za spavanje, a onda sami nazovu Hitnu da ih dođe spasiti. Nije, dakle, riječ o tome da žele umrijeti, nego je to poziv upomoć – naglašava. Ispričao nam je slučaj mladića koji je nakon teške saobraćajne nesreće završio u komi. Dvije i pol godine trebalo je da pogleda u roditelje. Danas, šest godina od nesreće, on može spontano, bez aparata disati, no hrani se putem sonde koju mijenjamo svakih 21 dan, a za zrak ima kanilu u nosu. Svjestan je, priča nam Muretić, gleda i smiješi se od sreće.
– Kad dolazim kod njega, nasmije mi se s punim srcem. S vremenom je otkrio neke znake kojima svojim roditeljima, koji ga njeguju, pokazati što želi. Od posvemašnje inkontinencije sada je došao do toga da traži da ga stave na toalet-stolicu. Njegovi su roditelji presretni i s puno nade očekuju njegov oporavak, raduju se svakom danu koji donosi maleni pomak. Razgovarali smo o ovom slučaju u Italiji. Oni razumiju roditelje koji to prolaze, ali sami tako nešto nikada ne bi tražili.
