WASHINGTON – Amerikanci 4. studenoga biraju 44. predsjednika SAD-a. Izbori nisu neposredni, već građani u svakoj od 50 saveznih država te Washington D. C.-ju (District of Columbia – Kolumbijski distrikt) biraju izbornike (elektore) za izborni kolegij čija je dužnost izbor predsjednika države.
Kako je to predviđeno Ustavom iz 1779. godine, svaka od saveznih država predstavlja jednu izbornu jedinicu. Kandidat koji u pojedinoj saveznoj državi osvoji najveći broj glasova, dobiva sve elektorske glasove te države. Oni su obvezni glasovati sukladno volji svojih birača. U pitanju je, dakle, većinski izborni sustav.
Broj elektora pojedine savezne države ovisi o udjelu njezina broja stanovnika u ukupnom broju stanovnika SAD-a. Svaka država ima najmanje tri elektora, a velike države imaju ih znatno više, primjerice Kalifornija 55, Teksas 34, New York 31, a Florida 27.
Za izbor za predsjednika kandidatu je potrebno najmanje 270 elektorskih glasova. Ako nitko ne osvoji potrebnu većinu, predsjednika bira američki Kongres.
Dvostranački sustav
Iako se na predsjedničkim izborima natječe niz kandidata, u političkoj praksi relevantni su kandidati samo iz Demokratske i Republikanske stranke. Stranački predsjednički kandidati određuju se na stranačkim izbornim konvencijama, kojima prethode višemjesečni predizbori unutar samih stranaka.
Demokratska stranka
Naklonjenija je radnicima, više se zalaže za građanske slobode i državno dobročinstvo. Međutim, nije oduvijek bilo tako.
Podrijetlo vuče iz Demokratsko-republikanske stranke koju je 1792. osnovao Thomas Jefferson. Njezin uspon počinje tek nakon podjele te stranke na dvije frakcije za vrijeme predsjednika Andrewa Jacksona. U to su se doba njezini pristaše počele zvati demokratima.
U svojem je početku, u 19. stoljeću, stranka je bila konzervativna te se bavila poljoprivrednim interesima robovlasničkog Juga. Na vlasti je bila sve do američkog građanskog rata, kad su se mnogi demokrati našli na strani poraženih Konfederativnih Država Amerike. Prevlast je tada preuzela Republikanska stranka, a demokrati su se orijentirali na etničke manjine i siromašne farmere.
Dolaskom Thomasa Jennigsa Begana na vlast, stranka je počela skretati ulijevo. Takvu je politiku nastavio Franklin Delano Roosevelt sa svojim New Dealom. Šezdesetih godina 20. stoljeća, pod Lyndonom B. Jonhnsonom, takvo je stranačko opredjeljenje doživjelo vrhunac.
Zatim je, zahvaljujući ponajprije Reaganovoj revoluciji 1980., stranka počela naginjati prema centru i desnici, što je kulminiralo pod vodstvom Billa Clintona. Trenutačno, stranka je u usponu zahvaljujući nezadovoljstvu republikanskim Bushem i ratom u Iraku.
Republikanska stranka
Zalaže se za niže poreze, ograničavanje državnih izdataka, jaku vojsku i strogo pravosuđe. Poznata i kao Velika stara stranka (Grand Old Party), jedna je od dviju vodećih stranaka SAD-a (uz prije navedenu Demokratsku stranku).
Nastala je 1854. ujedinjujući pripadnike stare vigovske stranke, Stranke slobodne zemlje i sjevernjačkih demokrata. U svojim je počecima bila stranka abolicionista, ljudi nezadovoljinih naznakom širenja ropstva i robovlasničkom južnjačkom elitom u tada vladajućoj Demokratskoj stranci.
Nakon pobjede republikanca Abrahama Lincolna na predsjedničkim izborima 1860., slijedi secesija južnih država i dugogodišnja dominacija republikanaca. Postaju predstavnici interesa industrijskog Sjevera, današnjih krupnih kapitalista. U 19. i 20. stoljeću demokrati skreću ulijevo, a predsjednik Theodore Roosevelt slobodno tržište mijenja državnom intervencijom.
Franklinov New Deal počinje skretanje republikanaca udesno, što traje do danas. Na američkim predsjedničkim izborima 2004. godine 84% glasača koji su se identificirali kao konzervativci glasovali su za republikanskog kandidata Georgea W. Busha.
