Berwick-upon-Tweed i Kosovo na prvi pogled nemaju baš ništa zajedničko. Uz to postoji vrlo velika vjerojatnost da je čak i vrlo dobro informiranom građaninu pošle nedjelje, dok je nakon ručka čekao prve vijesti o proglašenju kosovske neovisnosti, promakla informacija koja bi tretirala ovaj mali gradić na sjeveru Engleske.
Riječ o gradu od svega 11 i pol tisuća stanovnika, no više od 10 posto njegova stanovništva se, objavile su agencije istoga dana kada će prenijeti i vijest o kosovskoj neovisnosti, izjasnilo kako želi iz Engleske priječi u Škotsku. Njihovi razlozi nisu ni blizu slični razlozima zbog su Kosovari željeli samostalnost. Građani Berwicka bi pripadali Škotskoj zato jer smatraju da škotska državna uprava funkcionira bolje od engleske. Ipak, pridoda li se ovome kako i u Škotskoj postoji grupacija čija je aspiracija neovisnost, teško je ne pitati se nije li razina, pod tepih gurnute entropije političkog sustava, kojeg volimo nazivati zapadnim i demokratskim, dosegla kritičnu točku nakon kojeg će lingvistički i pravno trebati redefinirati pojam suvereniteta.
Berwick na stranu, iz pozadine slavlja Kosovara zbog proglašenja neovisnosti i agresivnog srbijanskog izražavanja osjećaja gubitka teritorija koji je, na stranu politička mitologija, još samo formalno do jučer bio dijelom Srbije, a praktično funkcionirao kao izdvojena regija pod protektoratom NATO-a (čitaj SAD-a), izviruju "kopita" spekulativnog "vraga" tražeći da politički Zapad odredi kriterije po kojima će, za sve jednako, biti moguće učiniti se vlasnicima državnih znakovlja.
Iz srpskog entiteta u BiH poručeno je "ako može Kosovo, zašto ne bi i Republika Srpska. Kosovska Mitrovica sklona je pripojenju Srbiji barem koliko je Berwick Škotskoj. Iluzorno je vjerovati da bi multinacionalna vojna sila u službi svjetskog policajca dopustila ostvarenje takvih aspiracija, no kako je "svaka sila za vremena", valja se prisjetiti da i SAD i euroazijska zemljopisna cjelina imaju svojih unutarnjih "separatista".
Još ne u potpunosti dovršenom procesu stvaranja nacionalnih država na prostoru nekadašnjeg SSSR-a pridružuju se europski primjeri od kojih je ilustracije radi dostatno spomenuti samo Baske ili Katalonce. Amerikancima su, uzgred budi rečeno Lakota Indijanci, koji žive na tlu pet saveznih država, poručili kako više nisu američki građani i kako se smatraju neovisnima. Zagledamo li se još malo preko "Velike bare", neizbježno je sjetiti se slučaja referenduma za izdavanje Quebeca iz Kanade, a vraćajući se u susjedstvo tu je, iako manje ozbiljno shvaćen, slučaj referenduma za izdvajanje Padanije iz Italije.
Međunarodno priznanje Kosova, na koje se u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek čeka, za sve će spomenute, a i niz drugih čije su težnje za sad u stanju hibernacije, predstavljati, ako već ne ideološku matricu, a ono barem, pravnim riječkom kazano, presedan na kojeg se mogu pozivati.
Ako se u kosovsku jednadžbu uvrsti i Bushev angažman na formiranju palestinske države, već je i površnom političkom matematičaru jasno kako je jedina nepoznanica koju treba razriješiti pitanje američkog konsenzusa. Ipak, pravo pitanje iza svega toga jest: hoće li duh poticanja samostalnosti u pojedinim slučajevima, sad kada je već izišao iz boce, uzrokovati umnožavanje slučajeva čijoj će masovnosti međunarodna zajednica biti prisiljena dati odgovor, makar u vidu deklaracije UN-a u kojoj bi se propisali "uvjeti neovisnosti" temeljeni na "volji naroda".
Slučaj Padanije bi, međutim, pokazao kako težnje za formiranjem države ne moraju nužno biti vezne uz ideju nacije, što znači da bi, ako želimo do kraja razviti fabulu ovog političkog SF-a, trebalo donijeti aneks ranije teoretizirane UN-ove deklaracije u kojem bi se pravni umovi morali pozabaviti, ne više voljom naroda kao preduvjetom održavotvorenja nekog prostora, već ovu volju izraziti kao zbroj individualnih političkih volja u kojem, kao vlasnik političkih prava, sudjeluje svaki pojedinac pojavljujući se u funkciji dioničara ukupnog suvereniteta.
Suverenitet je ideja koja je kroz povijest već doživljavala redefinicije. Dovoljno je obratiti pozornost na ono što stoji u Klaićevom Rječniku stranih riječi. Pojam se, podsjetimo, izvodi od riječi "suveren" – nositelj vrhovne vlasti, vladar, neograničeni gospodar samodržac. Riječ "suveren"je, mijenjajući tek akcent, od statusa svojstvenog monarhu, postala pridjev svojstven entitetu koji je samostalan o drugoj državi.
Ako je danas daljnja evolucija suvereniteta kao pravnog i lingvističkog pojma teško zamisliva, kao protuargument se može kazati da je, u vrijeme kada ju je izgovarao Luj XIV, rečenica "Država, to sam je" vrijedila kao politička realnost. Zacijelo je i njegovim suvremenicima bilo teško zamisliti današnju demokraciju koja pojedinca pretvara u dioničara u upravljanju teritorijem kojeg nazivamo državom.
Ukoliko se ukupan suverenitet upravljačkog aparata izrazi kao zbir pojedinačnih "dionica" prestaje, makar samo teorijski, biti moguće nekoj skupini koja na određenom teritoriju ima "kontrolni paket", osporiti moralno pravo na organizaciju autonomnog upravljanja, vlastite "Domovine d.d."
Je li pred Zapadom, nakon revivla "nacionalne svijesti" i političkog idealizma izraženog u stvaranju nacionalnih država, koji je uslijedio nakon pada Berlinskog zida, izazov novog definiranja svojstava i same države? Mogu li se pokušaji poput Padanije, ili želje Berwicka, promatrati kao avangarda transformacije današnjih država u upravljačke aparate definirane konsenzusom o ekonomskoj praktičnosti.
Zakoračujući dublje u domenu političkog SF-a, može li razvoj komunikacijske tehnologije u konačnici proizvesti neku novu 'kraciju?