Portal Index je u posjedu cjelokupne dokumentacije koja dokazuje gotovo kafkijansku apsurdnost i perfidnost birokratskih odluka koje su išle na ruku sadašnjem predsjedniku Vlade. Radi se o kući u Kozarčevoj 21, u elitnom djelu Zagreba, koja je nacionalizirana 1959. godine. Rješenjem komisije za nacionalizaciju cijeli objekt postao je društveno vlasništvo, osim tri trosobna stana u vlasništvu Đure Papca, te Alojza Hrastara čija su dva stana preuzeli sinovi Zlatko i Željko.
Vesna Škare Ožbolt otkrila je nedavno na konferenciji za novinare jedan od razloga zbog kojih je prije dvije godine smijenjena s mjesta ministrice pravosuđa. Dok se u javnosti smatralo kako je do smjene došlo zbog sukoba oko suradnje s Haaškim sudom, Ožbolt tvrdi kako je razlog bio mnogo prozaičniji: odbila je u korist Ive Sanadera riješiti žalbu braće koja su zatražila natrag nacionalizirani podrumski stan u zgradi u Kozarčevoj ulici u Zagrebu u kojoj, kao obiteljskoj kući, sada stanuje samo Ivo Sanader s obitelji. Škare Ožbolt je smijenjena, a njezina nasljednica Ana Lovrin pogurala papirologiju i dok ste rekli hitro.hr odbila žalbu i tako cijelu kuću s 992 kvadrata zemljišta dodijelila obitelji Sanader.
Nacionaliziran je samo dvosobni stan od 49,42 kvadrata u suterenu kuće, nad kojim nitko nije imao stanarsko pravo i nitko nije bio u statusu zaštićenog najmoprimca.
Đuro Papac i braća Hrastar podnijeli su 1997. godine zahtjev za naknadu oduzete imovine, smatrajući da oni polažu pravo na naturalnu restituciju tog stana, a slijedom toga i na 992 kvadrata zemljišta na kojem se nalazi kuća. Za dio koji neće biti moguće vratiti, predlagali su isplatu novčane naknade. U tom trenutku Mirjana Sanader, supruga aktualnog premijera, već je bila upisana kao vlasnica dva, a njezin otac Ivan Šarić jednog stana u Kozarčevoj 21. U to vrijeme dr. Ivo Sanader bio je šef kabineta predsjednika Franje Tuđmana i glavni tajnica Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti. Gradonačelnica Grada Zagreba bila je Marina Matulović Dropulić, njegova sadašnja ministrica.
Stana najednom nema
Ali puno važnije, u to vrijeme sporni stan kojeg su tri vlasnika potraživala u procesu denacionalizacije jednostavno je – nestao. Prestao je postojati. Ispario iz evidencije.
Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo izvijestilo je 2001. godine da u toj zgradi u Kozarčevoj 21 odjednom više nema stambenih prostora u društvenom vlasništvu, već da su upisani samo vlasnici triju stanova: Ivan Šarić i Mirjana Sanader. Onog četvrtog, dvosobnog stana u suterenu kojem je živjela Božena Šešljaga – više nema.Tek 23. lipnja 2005. godine u raspravi u Uredu za imovinsko-pravne poslove otkrilo se da je GSKG 2. travnja 1996. godine utvrdilo da stan u suterenu nema minimalne tehničke uvjete za stanovanje i dodijelilo Šešljagi zamjenski (gradski!) stan na Malešnici, a već dva dana kasnije predložilo brisanje iz evidencije stanova. Brzom akcijom iskopčani su i svi komunalni priključci. Razlog? U stanu je primjećeno "vlaženje na zidu u visini 15 centimetara". Zbog toga su stradali podovi, a renoviranje nije bilo moguće zbog "podzemnih voda" i neriješene kanalizacije.
Polagatelji prava na taj stan predložili su odmah stručno vještačenje kako bi se utvrdilo pravo stanje u tom stanu, da se vidi je li on doista toliko neupotrebljiv za stanovanje da je morao biti izbrisan iz evidencije stanova, i pristajali su čak i podmiriti troškove vještačenja.
"Ono što nekad nije bilo ničije, odjednom je postalo Sanaderovo"
Ured za imovinsko-pravne poslove odbio je taj zahtjev jer je "temeljem dokumentacije utvrđeno da predmetni stan ne postoji". Tko ne vjeruje svojim očima, neka vjeruje papirima. Gradski ured za imovinsko-pravne poslove odbio je tako zahtjev Đure Papca, Zlatka i Željka Hrastara za povratom tog stana i građevinskog zemljišta. Zanimljiva je ova rečenica: "Ovo tijelo smatra da zahtjev predlagatelja nije osnovan jer obzirom, da u trenutku donošenja zakona o naknadi …. stan u naravi nije postojao". A ako nema stana, nema ni povrate zemljišta. Nema prstića, nema čokolade.
Drugim riječima, obitelj Sanader došla je u posjed dvosobnog stana u suterenu bez ijedne kune, bez kupovine, bez procesa denacionalizacije, gotovo ničim izazvana. Ono što nekad nije bilo ničije, odjednom je postalo njihovo.
Braća Hrastar i Đuro Papac odlučili su se žaliti na ovu odluku. Upozorili su na svu apsurdnost argumenata, na činjenicu da nije odobreno vještačenje, pa čak ni uvid u spornu nekretninu, već se vjeruje dopisu jednog činovnika, pozivali su se – o jada! – čak i na vladavinu prava i ravnopravnosti hrvatskih građana, "bilo koje struke ili funkcije bili".
Žalba je upućena Ministarstvu pravosuđa, pravoj adresi da se istjera pravda u sukobu s premijerom i njegovom suprugom. Žalba je – kojeg li čuda! – odbijena 2. srpnja 2006. godine, davno nakon što je Ministarstvo napustila Vesna Škare Ožbolt. Jer, nije se imalo više o čemu raspravljati, kad je GSKG odlučilo da stana više nema. "Predmetni skup prostorija više se ne smatra stanom", stoji u obrazloženju odluke koju je potpisao Boris Koketi, pomoćnik ministrice pravosuđa Ane Lovrin.
Na kraju rješenja postoji i uputa o pravnom lijeku: "Protiv ovog rješenja ne može se izjaviti žalba". Ali se može pokrenuti spor pred Upravnim sudom. On je i pokrenut, samo kiseli se u ladici i čeka bolja vremena. Ako ona ne dođu, i ovaj sud će zaključiti da ovdje nema spora jer se jednostavno nema o čemu sporiti: stan je odavno nestao. Ostala je samo kuća u vlasništvu premijerove obitelji – od podruma do krova.
