Razgovori s Ivom Bavčevićem uvijek vas odvedu na daleka lutanja kroz vrijeme, jezike, običaje, tradicije, u čemu nikad ne nedostaje ni njegovog uobičajenog smisla za humor i parabolu, ali i prave erupcije najrazličitijih spoznaja. Kamen, sveprisutan i čuvar povijesti Zadra kojem i tepamo kao kamenom brodu neiscrpna je tema. Ovog trenutka isprovocirana i događajima i koincidencijama.
– Moramo pohvaliti Erste & Staermarkische banku u jednom dijelu, kao što smo svojevremeno jednu drugu pokudili, jer oni posteri starog zadarskog kamena su pravi, kazuje Bavčević, te odmah kreće k omiljenoj temi iz nakupina materijala Ćirila Ivekovića s kojim dijeli vječnu ljubav za nestali benediktinski samostan Svetog Krševana.
Iveković unosi i spoznaje o kamenu i kamenim gradnjama kojima je istkana povijest ovog kraja, navodeći da je za kupolu Teodorikovog mauzoleja u dalekoj Ravenni kamen s Korčule doveden u jednom komadu gotovo 10 puta 2,5 metara prevezen jedrenjakom i isklesan u sadašnji oblik.
Uzimamo ovo kao paradigmu pitanja tko je i na kakav način dovlačio izvlačio i odakle dovozio kamenje od kojeg je istkan i Zadar kameni grad ili kameni brod.
Osim pohvale posterima pred E&S bankom tome nas pitanju uvijek vraća pretvaranje Zadra u temeljni poligon plasmana bračkog kamena u nas, a ovog trenutka se uz nešto dodataka istarskog (u kockicama) gotovo 10.000 metara Istarske prekriva bračkim kamenom.
Iako je i Ivekovićeva tvrdnja nekim kasnijim napisima demantirana intrigantno je pitanje – kako se u davnom vremenu moglo izvaditi tolike kamene gromade, podignuti i dopremiti do Ravenne. Pa dolazimo do broda – jedrenjaka.
Na sličan način nam se nameće i gradnja Zadra u starim vremenima.
Poluga i piljak (dajte mi dovoljno dugu polugu i pomaknut ću svijet) spram čudesa moderne tehnike.
Zašto je "nestao" kamen?
– Kada sam drugi put došao na arhitekturu nakon NDH, prekida, ranjavanja, tamnovanja i kada sam već (kazneno) gradeći najveće tadašnje projekte ponovno upisan, raniji AGG fakultet – kamena više nije bilo. Taj predmet je izbačen.
Sada za kamen treba pitati geodete, istraživati mu sastav, vidjeti troškovnike, jer tu je povijest Zadra i Dalmacije.
U bolnici građenoj za Austro-Ugarske pojedine ploče stepeništa u jednom komadu fasciniraju (one kod laboratorija).
– Otprilike 15 cm debljine (jer se to smatra ugodnom stepenicom za koraknuti) puta metar i puta dva metra. Odakle je taj kamen.
– Točno da je uvijek stari građevinski kamen sa srušenih objekata korišten za nove (kao što se sada događa specifična krađa gdje se po kotarima dižu cijele napuštene kamene kuće iz praznih sela i preseljavaju na neke druge lokacije).
Morali su postojati izvori o tome odakle, iz kojih kamenoloma su dovlačeni. Otvorimo tu priču i saznajmo taj dio naše povijesti.
– Treba pojedine vrste kamena poslati na analizu, što se nije činilo, koja bi sastavom to mogla kazati. Imam i drugi put pa nekim vezama pokušavam dobiti troškovnike Austro-Ugarske u arhivima iz kojih bi se vidjelo koliko je plaćen kamen i kome, odnosno odakle je dovlačen, navodi Bavčević.
Valjana je pretpostavka s kamenolomima na otocima s najlakšim vidom transporta, i s maeštralom, koji je manje-više siguran, brod klizi put rive i dovozi kamen za popločenje, zidine, obale, kuće, palače, trgove…
Kamen je sažetak priče o zadarskoj povijesti, odakle je došao kamen Foruma, kamen katedrale,…
Pitanje koje mnogi postavljamo je zašto je nestao kamen prepuštajući se blokovima i zdanjima koja nemaju više onaj dašak Dalmacije.
O bračkom kamenu kojeg je Zadar posljednje desetljeće jedan od najuvjerljivijih potrošača, izneseno je mnogo primjedaba o oksidiranju, prljanju.
– Jer mu je namjena da služi za okomite, fasadne, a ne podne površine.
Dakle, vrijedi li malo krenuti u povijest Molat, Sestrunj Dugi otok, Lavdaru (za koju se tvrdi da je većina Zadra od njenog kamena), ali i kamenje iz Grčke, Italije. Možda, iako je puno toga već napisano i rečeno, potaknuti priču gdje će iz više izvora različitih znanja i struka doći do prepoznavanja kamena od kojeg je sazdan Zadar.
Amos Rube Filipi: Otok Lavdara
Jedan od najblistavijih izvora za ovu priču vrijedan je rad "Otok Lavdara – Prilog povijesno geografskim istraživanjima zadarskih otoka" Amosa Rube Filipija.
– Vađenje kamena na Lavdari dugo je bilo važan izvor prihoda. Uz morsku obalu vide se dugi, na nekim mjestima i široki kamenolomi osobito s JZ strane. Vlasnici i poznavatelji Lavdare opisuju s JZ strane otoka kamenolome u dužini oko 2 700 m, a sa SI strane oko 700 m, ukupno oko 3 400 m.
U lavdarskim kamenolomima lomio se kamen, gornjo-kredni vapnenac, koji je čvrst i otporan, smećkaste boje i podesan je za graditeljstvo. Ovo svojstvo uočeno je još za rimske uprave, kada je bila razvijena snažna građevinska djelatnost i kada je bilo vrsnih poznavatelja kamena. Na zadarskim otocima, koliko se zna, Rimljani su otvorili kamenokope na o. Žutu u Kornatima (položaj Petrare), u uvali Ovča južno od Savra na Dugom otoku i na o. Sestrunju (Padrare), u sva tri slučaja na preko 100 m nadmorske visine. Na Lavdari su naprotiv, našli građevinski kamen odlične kakvoće uz samo more te su ga iskorištavali u tolikoj mjeri da su otoku, kao što je objašnjeno, dali naziv Lapidaria (=kamenolomi), od kojeg je kasnije nastao hrvatski naziv Lavdara.
Značajan je još jedan citat iz tog rada što kaže:
– Ovo se može tvrditi budući da je inž. arhit. Bilinić, vrsni poznavatelj hrvatskog priobalnog kamena (kiparu Ivanu Meštroviću pribavljao je kamen za njegova djela), posjetivši 26. srpnja 1960. velike rimske kamenolome na Sestrunju izjavio: "Obišao sam sve kamenolome na našoj strani Jadrana i mogu kazati, da se iz nijednog nije izvezlo toliko kamena kao iz ovog na Sestrunju". Navodi i da na Lavdari nije trebalo graditi pristaništa za ukrcaj jer je skoro svugdje uz obalu bila dostatna dubina za pristajanje posebnih rimskih brodova za prijevoz kamena zvanih "naves lapidariae".
Od vremena rimske uprave pa do 17 st. nema dokaza o eksploataciji lavdarskog kamena, ali se vjerojatno izvozio i u tom razdoblju.
Kamen zadarskih otoka
U 15. st. se spominje izvoz s drugih zadarskih otoka, ali se Lavdara ne spominje. S Iža se npr. 1400. godine prevezlo u Zadar 9.000 komada kamena, a iz Lukorana sljedeće 1401. g. 10.000 komada (FISKOVIĆ, 1975.). To je vjerojatno bio tvrdi suri kamen. Bijeli ukrasni kamen se 1401., 1404. i 1439. izvozio s Molata i jednog obližnjeg otočića. Izvozio se 1469. i 1489. također i iz Ovče kod Savra. S Molata su se otpremali u Zadar i Italiju kameni stupići, kapiteli, baze i izrađeni prozori.
Sve su to naručivali zadarski građani, plemići i zadarske crkve. Prilikom narudžbi kamena od kamenarskih poslovođa, sklapao se ugovor kod zadarskog bilježnika pa se dio ugovora sačuvao do danas. Kad su pak rimske ili mletačke vlasti trebale kamen za javne potrebe ("per servizio publico"), one su jednostavno svojim podanicima naređivale da ga besplatno lome, klešu i dovoze na određeno mjesto, a samo su poslovođama kao kvalificiranim radnicima davali određenu svotu, tako da u tim slučajevima nije trebao pismeni ugovor.
Arhivskih isprava o korištenju ovih kamenoloma ima tek nekoliko. Prvom, datiranom 18. rujna 1622., glavni namjesnik Justin Belegno (1617.-1622.) naređuje majstoru kamenorescu Matiji Rile i drugovima, da se odmah prebace na Lavdaru i tamo lome i isklešu onu vrstu i količinu kamena, koju će im narediti zadarski kapetan Cesar Malacreda uz uobičajenu plaću i dodjelu praha, korde i ostalog, dakako uz prijetnju teškim kaznama. Providur je istog dana poslao naredbu i sucu u Salima, kojom mu zapovijeda: "Čim se kamenoresci Matej Rile i drugovi pojave na Lavdari da tamo lome i klešu kamen po narudžbi ove vlasti, neka ga saljski sudac uz prijetnju protjerivanja iz Republike ili na galiju, opskrbi s toliko ljudi koliko mu je potrebno za pronalaženje i lomljenje kamena kojega će dovući do mora".
Sljedeća arhivska potvrda je polovinom 18. st. kad su 1749. paruni Jerolim Banić, Šime Sutlović i Šime Konatić, svi iz Velog Iža, svojim brodovima s otoka Lavdare prevozili u Zadar kamen za gradnju javnih objekata ("per lavori publici").
Zadarski povjesničar Carlo Bianchi je 1879. zapisao: "na otoku Lavdari nalaze se veoma bogati kamenolomi dobrog silicijskog (kremenastog) kamena za graditeljstvo. Sve ulice Zadra i sve zadarske kuće sazidane su kamenom iz ovih kamenoloma" (BIANCHI, 1879.). Kamen se rabio i u druge svrhe: za gradnju obala i kao što je rečeno, za mlinske kamene. Braća Jadre i Tome Martinović iz Kukljice su 1903. na lavdarskim Mulinama lomili kamen od kojeg su isklesali dva mlinska kamena i postavili ih u mlin braće Dominis u Salima.
Posljednjih 120 godina kamenari iz Kukljice davali su obiteljima Dominis iz Sali i Cvitanović iz Velog Iža kao vlasnicima, ugovoreni novčani doprinos, početkom 20. st. 20-30 novčića za svaki leut kamena, a za Kraljevine Jugoslavije 20-30 dinara čime se moglo kupiti 7-10 kg kruha.
Kukljičani su se, prema kazivanju starijih mještana, tim teškim poslom bavili u 18. i 19. st. pa sve do oko g. 1965. U tu svrhu su raspolagali s oko 30 leuta na kojima je radilo preko 100 ljudi, tako da su tako ostvarivali važan prihod. Kamen su najviše lomili u Kobiljaku kod južnog ulaza u Telašćicu, zatim na o. Žutu na položaju Petrare, na o. Gustacu pred Hiljačom, na Donjoj i Gornjoj Abi, na o. Tukošćaku sjeverno Sali, u uvali Dobra kod Božave, na o. Paranku istočno Sestrunja, na Sestrunju, a najviše na o. Lavdari. Oko 70% prevezenog kamena bilo je s tog otoka, jer je kvalitetan, a k tome Kukljičanima je Lavdara bila najbliža.
Kamen su uglavnom prevozili u Zadar, gdje su njime podignute zgrade: Zavod sv. Dimitrija (danas Filozofski Fakultet), Hotel "Zagreb", bivša Pošta i sve velike zgrade koje su do Drugog svjetskog rata postojale na Krešimirovoj obali, zgrada Suda, Narodna banka, Bolnica, Preparandija, velika vojarna uz Kopnena vrata (danas Državni arhiv, Znanstvena knjižnica, Pomorska škola) itd. Od lavdarskog kamena su napravljeni pločnici mnogih zadarskih ulica.
Članak (koji pruža još niz iznimnih saznanja) tiskan je u časopisu "Geoadria" Hrvatskog geogrfskog društva Zadar i Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru.
