Rok Stipčević već godinama igra na vrlo visokoj razini europske košarke. U Italiji je postao starosjedioc, a ova pandemija zahvatila ga je u Bologni. Novinaru Crošarke javio se iz samoizolacije u Zadru. Opisao je kako je provodio dane zaključan u bolonjskom stanu, kada je još jednom postao otac, ali i o studiranju na vrhunskom studiju u Newcastleu.
– Kći se rodila 9., a ja sam trebao imati potvrdu kluba 20. ožujka da se vraćam doma na tjedan dana. Međutim, kako se situacija zakomplicirala, 10. ili 11. je blokirana cijela Italija, nisam mogao izaći, a klub mi nije dao pisanu potvrdu da se mogu vratiti kući. Nije se znalo što će biti s prvenstvom, ugovorima, tako da se to stvarno oteglo i na kraju kad sam na mail dobio službenu potvrdu kluba da svi stranci možemo napustiti zemlju i potvrdu hrvatskog konzula u Milanu, policije i doktora da sam u dobrom stanju zaputio sam se doma i sad sam u samoizolaciji u Zadru odvojen od njih. Naravno da mi strašno teško pada što još nisam mogao ni dotaknuti kćer, ali možda još i teže to što nisam smio biti sa starijom, četverogodišnjom kćerki, koja već dosta toga razumije, ali i puno toga još ne. Ne smijem je zagrliti, poljubiti, mogu je gledati samo kroz prozor ili na 10 metara. Proći će sve ovo, ima i gorih stvari, treba situaciju iskoristiti za nešto drugo.
Sada imaš i više vremena za fakultetske obveze. Naime, student si Leadership And Managementa na Northumbria University u engleskom Newcastleu, koji je jedan od najpoznatijih poslovnih fakulteta u svijetu. Kako si se odlučio za taj fakultet?
– Prije četiri godine je FIBA po uzoru na UEFU organizirala s tim fakultetom u Newcastleu koji je ja mislim bio najbolji poslovni fakultet 2015. napravili jedno posebno odjeljenje na tom fakultetu koji je namijenjen samo za profesionalne sportaše. FIBA je odabrala 30-40 osoba, kako onih koji su još aktivni, tako i onih koji su završili karijere da se dodatno obrazuju. Pošto sam u srednjoj školi bio između vrlo dobrog i odličnog učenika, završio sam matematičku gimnaziju, upisao menadžment u Zadru, dao prvu godinu. Nakon toga sam upisao i u Zagrebu fakultet, međutim, s tadašnjim obvezama to nisam mogao gurati dalje. Uvijek sam imao želju da to završim, a iz Hrvatske su izabrani Lelas, Ciglar, Nicević i ja. Od poznatijih su Boštjan Nachbar, Ermal Kuqo studiraju, ostalo nas je ukupno 15-20, ostali su odustali. Sve plaća FIBA, traje 3 godine. Morali smo položiti ispit iz engleskog, predati papire od prethodnog obrazovanja. Prošao sam svu selekciju i jako sam ponosan na to, ovo ljeto bi trebao završiti taj fakultet.
Kada si se vratio u Zadar i kako je protekao sam povratak kući?
– Zadnji put sam auto natočio u Italiji, do kuće se nisam zaustavljao. Kontrola je bila na talijanskog granici, koje inače nema na granici sa Slovenijom jer je sve to EU. Imao sam papire od kluba, doktora, negativan nalaz, potvrdu od konzula da se vraćam kući. Na slovenskoj stranici epidemiolozi mjere temperaturu i pitaju zadržavaš li se u zemlji. I na kraju, na hrvatskoj granici dobivaš rješenje i upute o samoizolaciji, prijavljuješ na kojoj adresi ćeš biti, oni to prijavljuju na MUP i svaki dan policija dolazi u kontrolu jesi li na toj adresi. Do Zadra sam došao ravno u samoizolaciju, bez da sam ikog vidio ili pozdravio, treba biti primjer drugima.
Ostaje ti još jedna godina ugovora, znaš li u ovom trenutku ostaješ li u Bologni?
– Preciznije rečeno ostaje mi opcija, moramo se dogovoriti. Pokrenuti su neki razgovori, ali ništa konkretnije još.
Kao rođenog Zadranina, moramo te pitati, imaš li u planu karijeru završiti u dresu matičnog kluba?
– Zadar će uvijek biti Zadar. Takvih sredina nema puno, ne u Hrvatskoj, nego u Europi. Pratim Zadar, gledam svaku utakmicu koju mogu, ako ne, onda pogledam statistiku. Zadar će uvijek biti moj klub, klub koji je meni puno dao, klub koji volim, isto tako, klub kojem sam dao svu svoju mladost, mislim da tu uopće nema dileme da Zadar smatram svojim klubom i gradom. Glede povratka, nikad ne reci nikad, postoje šanse, zašto ne?
