Kaže stari vic o “podijeljenom osjećaju” – kad ti punica posudi i razbije tvoj novi auto i pritom nastrada. E taj osjećaj me progoni od zadnje utakmice. Tuga i radost.
Lako je biti general poslije bitke, ali ovdje i svaki dezerter vidi da su bitke izgubljene. Zadar je izgubija od MZT-a. Nije! Izgubija je Zadar puno prije. Od dana kada škola košarke nije proizvela ni jednog igrača, točnije od zadnjih Velikih ove škole; Marka Popovića, Marka Banića i Roka Stipčevića.
Gledam odlučujuću utakmicu za ostanak u ligi. To je ta utakmica sezone i tako već godinama… Ne vidin nigdi krvava kolina. Ne vidin zajedništvo. Ne vidin ljubav. Vidim prazne poglede naših igrača, poglede zadnjih gostiju na kolodvoru, poglede sorenih kockara za aparatom… Bez riči. Ni jedan Ajmo. Ni jedan Bravo. Samo “pušti me leći”, nije mi do ničega.
Toliko talenata upropašteno zadnjih 15 godina zbog nerada. Nemojte mi reći da se nije moglo. Slavko Trninić, Đorđo Zdrilić i Učo Pulanić su iz minijaturnog bazena škole košarke napravili Igračine. Danas ima desetak škola košarke koji gravitiraju Zadru, deset puta više mladih košarkaša i Ne može se? Dobro je reka jedan košarkaški znalac, da su nama nakon raspada Jugoslavije ostali samo menadžeri a Srbima treneri.
I sad na Veliki Utorak u Skoplju, opet će se mišati osjećaji. Volija bi da Zadar ostane u ligi a isto tako bi volija da ispadne. Jer ne mogu se godinama minjati kupe na krovu dok su grede, zidovi i temelji gnjili. Što bude bit će, a ako Zadar i izgubi nije kraj svita. Ako virujemo i okrenemo se omladinskom pogonu, da živimo i radimo s njima, tada će jednom Zadar uskrsniti ka Zadar.
Do tada imamo “Radničke sportske igre” za uveseljavanje direktora i birača.
