“Upali ste nepozvani, bez kucanja, poput pravih Hajduka. Neka vam je to ime! Kao što znate, a to smo vas u školi učili, ta riječ označava u našem narodu, u našoj legendi, sve što je najljepše: junaštvo, čojstvo, poštenje, drugarstvo. Prkos moćnome, zaštitu slabome. Klub neka se Hajduk zove!” (profesor Josip Barač, 13. Veljače 1911. A.D.)
Slika prva: Tuga.
Hajduk – HSV 3:2, četvrtfinale Kupa prvaka, sezona 1979/80., uzvratna utakmica
Ne znam otkada navijam za Hajduk. To je, kao i neke druge (meni) bitne stvari, nešto „oduvijek, po defaultu, ono s čim sam se rodio”. Ne sjećam se tog trenutka za koji mogu reći: „Od tada i tada navijam za Hajduk”. Isto kao što ne znam od kada znam igrati karte (čitaj: briškula, trišeta) ili šah. Mislim, što sam stariji, da su te neke stvari nama rođenima tu gdje smo rođeni „genetski kodirane tisućama godina”, kao što nam more teče žilama ili po defaultu kažemo „dobar dan” kada ulazimo u trgovinu. Kako bi rekao jedan veliki pjesnik „…postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi…”
Ne pamtim TU utakmicu. Sa TE utakmice imam samo „flashbeckove”, čak puno bolje pamtim prvu utakmicu u Hamburgu, koju sam gledao na TV-u, koju smo bili puno bolji od HSV-a, Zlatko Vujović promašio pet stopostotnih i dvije „ne stopostotne šanse, nego dva mrtvaca”, a gol koji smo primili stigao je nakon očitog prekršaja na Pudaru. I na Poljudu smo na TOJ utakmici stizali 0:1 iz Hamburga i ja sam sjedio kraj djeda na tribinama i ne sjećam se TE utakmice. Imam samo „flashbackove”. Kada sada pokušavam „uloviti najčišće trenutke” koje pamtim, uvijek mi se, iznova i iznova vraća taj sami početak utakmice i kako se Primorac poskliznuo (da onaj Boro Primorac, Wengerov vječiti pomoćnik) i prekratko vratio loptu Pudaru i kako Hrubesch zabija za 0:1. I onda, kao „ponovljeno prokletstvo”, kod 1:1, opet taj isti Primorac, kaže legenda, po prvi i zadnji put promašuje jedanaesterac i švabe iz kontre zabijaju za 1:2. I to ga majstor spremi kao Pele 1958. Šveđanima, sa onih crno bijelih snimaka. Sombrero i poluvolej. Samo što ga je majstor spremio sa ruba šesnaesterca.
Ne pamtim golove Hajduka, ne pamtim čak ni onaj u 86-oj za 3:2 (Primorac glavom, zar ste sumnjali, Hajduk je uvijek gubio „šekspirijanski”) kada smo svi na tribinama i „milijuni pred malim ekranima” bili sigurni da će taj četvrti ući, da mora ući, da ima pravde i da evo imamo još vremena. Ali nije ušao. Ne pamtim, kažem, ni taj treći Hajdukov gol, ali pamtim, itekako pamtim kako su Iko Buljan, Magath, Kaltz, Keegan, Hrubesch, kako su te legende nogometa četiri minute i nekih jedva 15-ak sekundi (Sudačka nadoknada? Nije tada bilo sudačke nadoknade, a lopta se čekala s tribina da bi se vratila iz auta), napucavale panično loptu na tribine, kako ih je bilo Strah. A tadašnji HSV, po snazi, bio je ono što je danas Bayern. Uostalom, nakon što su prošli Hajduk, u polufinalu su izbacili Real 5:3 ukupno i u finalu izgubili od Nottingham Foresta 1:0. Ista ta ekipa uzela je Kup prvaka tri sezone poslije, 1:0, Magath, protiv Juventusa.
Ne pamtim, ponavljam, TU utakmicu, imam samo „flashbackove”. Ali taj osjećaj… Taj osjećaj Tuge koji se prelio preko mene nakon „posljednjeg sudačkog zvižduka” kao val preko bracere, silina te spoznaje da je kraj, da „ničeg nema, sve je prekrio snijeg”, trenutak u kojem si siguran da „ništa više nema smisla i da je ideja neke buduće sreće toliko apstraktna da nije ni vrijedna spomena”, taj „zamrznuti” trenutak u vremenu kada 50.000 duša na Poljudu ne diše, kada je tišina tolika da shvatiš legendu o „Il silenzio del Maracana” i 200.000 utihnulih, nimalo slučajno 1950., iste godine kada je osnovana Torcida, baš tada kada pomisliš da će Tuga trajati vječno, tada:
Slika druga: Sreća
Tada se prolomilo. Odjednom. Naglo. Ne pamtim TU utakmicu, imam samo „flasbackove”. Ali onaj „prolom oblaka”, taj zvuk koji je krenuo od tih 50.000 ljudi, ta ljubav koja se materijalizirala u tu pjesmu koja još uvijek, siguran sam, odzvanja kroz poznate i nepoznate svemire i stremi prema beskonačnosti, to pamtim. To mi je „ušlo u genetski kod”.
Sretan ti rođendan Majstore. Jer neke se stvari, zaista, ne mogu kupiti novcem.
Stadion u Poljudu. Gledatelja oko 50. 000. Teren i vrijeme dobri za igru. Uzvratna utakmica četvrt-finala europskog nogometnog Kupa prvaka: Hajduk – Hamburger 3:2 (1:2). Sudac: Dorflinger (Švicarska). Žuti karton: Primorac
HAJDUK: Pudar, Primorac, Krstičević, Čop (62. Šalov), Zo. Vujović, Rožić, Zl. Vujović, Mužinić, Gudelj (62. Maričić), Đorđević, Šurjak.
HAMBURGER: Kargus, Kaltz, Hidien, Hartwig, Buljan, Hieronymus (62. Bluemeister), Keegan, Memering, Hrubesch, Magath, Milewski.
STRIJELCI: 0:1 – Hrubesch (2), 1:1 – Zlatko Vujović (21), 1:2 – Hieronymus (24), 2:2 – Đorđević (49), 3:2 – Primorac (86). Promašen jedanaesterec u 23. minuti – Boro Primorac.