Na stranici Nogometnog kluba Zadar objavljen je intervju s Gvidom Mičićem, čovjekom koji je u zadarskom dresu odigrao čak 12 sezona od kraja pedesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ostavio neizbrisiv trag na Stanovima.
Bio je član legendarne generacije, koja je 1965. godine prvi put uvela Zadar u Drugu ligu bivše države.
– Bio sam u blizini i došao sam se javiti prijatelju Svetku Ćustiću. Znate, dugo nisam bio u klubu, jer nažalost nisam imao s kim komunicirati i drago mi je vidjeti da se stvari napokon mijenaju nabolje. Zadar mi je uvijek bio duboko u srcu, za ovo mjesto vežu me mnoge lijepe uspomene i sretan sam što sada ponovno mogu doći u svoj klub i popričati s nekim, rekao je Mičić kad je nekidan ušetao u prostorije kluba.
Sredinom prošle godine NK Zadar krenuo je s akcijom podjele personaliziranih iskaznica za svoje zaslužne bivše igrače, koja još nije kompletirana, ali je mnogima već vratila osmijeh na lice.
– To je zaista lijepa gesta i zahvalni smo Klubu na tome. Drago mi je i što čujem da se radi na postavljanju starih fotografija u klupskim prostorijama. To također pokazuje ozbiljnost i veličinu kluba, jer zadarski nogomet ima itekako bogatu povijest i na Stanovima je poniklo mnogo velikih igrača. Osobno ću se potruditi da organiziramo i neko druženje te da počnemo češće dolaziti na naš stadion.
Ante Gvido Mičić rođen je 1940. godine, a u NK Zadar došao je s 18 godina. Bio je polivalentan igrač, a prema vlastitom priznanju najviše mu je odgovarala pozicija “centarhalfa”.
– Zvali su me da dođem još u juniorima, ali nisam mogao trenirati zbog škole pa sam za Zadar počeo igrati 1958. Kada sam bio u vojsci u Novom Sadu, zapazili su me i tamo, a htjela me dovesti i uprava tadašnjeg Tekstilca, jer im je Enzo Sovitti rekao za moje nogometne kvalitete. Međutim, ostao sam vjeran Zadru, a onda su se Tekstilac i Zadar spojili u jedan klub.
Što Vam je najviše ostalo u sjećanju iz tih godina?
– Definitivno ulazak u Drugu ligu 1965. Te dvije kvalifikacijske utakmice protiv riječkog Orijenta bile su nešto nezaboravno. U prvoj smo, pred punim Stanovima slavili s 3:0, a u uzvratu smo to uspjeli sačuvati (poraz 1:0, op.a.) i prvi put u povijesti kluba izboriti plasman u Drugu ligu – prisjeća se Mičić pa nastavlja.
– Sjećam se da je i Krimeja bila krcata, a našao se tamo i velik broj žitelja iz zadarskog kraja, koji su radili u Rijeci. Pola sata nakon utakmice su nas nosili na ramenima, ali prava ludnica uslijedila je tek kada smo došli u Zadar. Doček je bio kod “Boris Kidrića”, bilo je prepuno ljudi, nosili su nas, pjevali, navijali… Zaista prelijepe uspomene.
Zadar je tih godina, osim košarke, živio i nogomet.
– Košarka je zbog tradicije tu uvijek bila dominantna, ali tada se u gradu baš živjelo i za nogomet. U Drugoj ligi je stadion uvijek bio pun i šteta što nije bilo mogućnosti da se dulje tamo zadržimo. Ja osobno nikada od Kluba nisam tražio neku novčanu naknadu. Na treninge sam s Borika išao pješke, a jedino mi je bila važna dobra spiza. Tu sam stekao popularnost i doživjeo mnogo lijepih emocija i zato ću Zadar uvijek nositi u srcu – za kraj će Gvido Mičić.
