Da rezimiram: Road to Rio (piše Jure Šango kondicijski trener hrvatske košarkaške reprezentacije)
Let od Rija do Pariza traje 11 sati i 20minuta. U Parizu presjedam na avion za Zagreb pa dalje za Zadar. Put ukupno traje 19 sati. Na ulasku u avion se pitam da li je tih 19 sati ustvari most između nekog realnog svijeta i sna koji se događao proteklih 72 dana. Portal iz nestvarnog u stvarno. Jer sve ovo što se događalo ovo ljeto je za mene bio moj sportski san.
72 dana je trajao zajednički život hrvatskih košarkaških reprezentativaca, trenera, medicinskog osoblja, naših legendarnih igrača, direktora, predsjednika, tehnika Bombice, Andree#, tajnice Lidije i još niza ljudi nevidljivih javnosti ali bitnih u sustavu i ukupnom uspjehu.
Javnost je sumnjala u naš uspjeh na kvalifikacijskom turniru u Torinu ali na sreću – mi nismo.
Otišli smo u Torino opušteni, ali i svjesni naših kvaliteta. Spremni. Dobili smo velike reprezentacije. Grčka u polufinalu i Italija u finalu pred svojom publikom. 15000 talijana nije bilo dovoljno. Stojko, Toni i Dino sa svojim iskustvom i karizmom su nas pratili i pomagali svojim savjetima. Njihove konstatacije i savjeti su neprocijenjivi a Stojkovu ulogu i karizmu na klupi u Torinu nikad neću zaboraviti. Kakva veličina (i mjerljiva i nemjerljiva). Hrvatska ide u Rio ali najprije je trebalo proći nezaboravno putovanje autobusom iz Torina u Zagreb. Autobus pun sretnih ljudi koji ostvaruju svoje snove.
Rekao bi Šiši: I-I-IDEMO!!!!
Usljedilo je nekoliko dana odmora te nastavak priprema u Sv. Martinu. Odličan pristup svih reprezentativaca, odličan posao trenera i medicinske službe i spremni smo dočekali odlazak na turnir u Cordobu pa u Rio.
Trenerski gledano, imali smo zahtjevan posao stvaranja jedne nove košarkaške ekipe. Bez previše filozofija smo postavili i model treninga i igre i čvrsto smo stali iza toga. Stvoriti pobjedničku ekipu nije nimalo jednostavno. Nekad se čini da imaš sve puzzle potrebne za prekrasnu sliku, ali neki komadić nikako da legne na svoje mjesto i stvari nisu savršene.
Nekad to jednostavno nije to bez obzira kako savršeni pojedini segmenti izgledaju. Meni se čini da je izbornik Aco složio prilično lijepu sliku.
Svoj dio posla sam maksimalno pojednostavio jer vremena je malo i odlučili smo raditi na stvarima koje možemo u kratkom roku promjeniti. Za sve ostalo nije bilo vremena. Slobodno mogu reći da smo u tome i uspjeli – ekipa je spremna. Trening je za mene jednostavna stvar. Problem je što čovjek često zakomplicira stvari tamo gdje nije potrebno pa se onda događa situacija za koju kažemo “od šume ne vidi stabla….”. Mi idemo u Rio. Jogos Olimpicos de Verao de 2016.
Olimpijske igre
Pitaju me mnogi što su za mene Olimpijske igre…
Bio sam na velikim košarkaškim natjecanjima i gledajući sami košarkaški turnir možda je to slično. Međutim, igre se nemogu promatrati samo kroz jedan sport. Olimpijske igre su najveći mogući skup sportskih događaja koji se održavaju u samo nešto više od 2 tjedna. Igre su jedino sportsko okupljanje u kome u prvom danu natjecanja možete doručkovati sa velikim Manu Ginobilijem, voziti se sa Almaz Ayanom u liftu (svjetska rekorderka na 10km, Etiopija), čekati red u praoni rublja sa Marinom Čilićem, slikati Alison Felix sa Željkom Šakićem i Mirom Bilanom, pobjediti španjolce 2 razlike te u teretani raditi sklekove uz Marka Cavendisha i zlatnu braću Sinković. Najbolji od najboljih i to svi na jednom mjestu – u olimpijskom selu. I tako vec više od 100 godina. To su olimpijske igre. Uvijek sam ih iz nekog razloga smatrao najvećim dostignućem iako nisam baš dovoljno dobro znao zašto. Eto, sada točno znam zašto je to tako.
Nisam prije znao što je to olimpijsko selo i kako to izgleda. Ali zamislite da ogradom ogradite cijeli Bili Brig. Postavite čuvare na sva vrata i razinu osiguranja manjeg aerodroma. Ulaz dozvoljen samo sa akreditacijom ili dnevnom propusnicom. Delegacije se rasporede po zgradama i u sredinu stavite jednu veliku menzu sa 3000 sjedalica , teretanu za 500 sportaša, igraonicu, poštu, banku, praonicu rublja, kemijsku čistionicu, prodavaonicu…
Dakle pravo malo selo za oko 15000 sportaša, trenera i pratećeg osoblja. Zgrade u selu u Riju su imale oko 18 katova i mislim da sam ih izbrojao 30. U nekim zgradama je bilo više delegacija tako da je u našoj bila i Etiopija, Angola, Grčka, Bosna i Hercegovina i možda još koja – nisam siguran.
Hrana je u selu bila solidna. 5,6 različitih kuhinja – brazilska, talijanska, košer, azijska i još poneka su bila dovolje da svatko pronađe nešto za sebe. Ipak, svi smo na kraju konstatirali da nam je dosta menze, obroka sa još barem 1000 ljudi i imali smo problema pronaći odgovarajuće jelo, koliko god to zvučalo čudno. Voća ima u izobilju pa i nekog Star fruit pa Passion fruit, Maracuja i sva ona voća što kod nas ima u tetrapaku. Ima naravno i svega ostalog. Osobno sam preferirao azijsku kuhinju. Chow mein, Prawn gyoza, tandori chicken i jos poneko jelo sam dobro zapamtio…Ima i McDonalds iako tamo nisam previše zalazio (samo na kavu).
Najveća zvijezda Olimpijskih igara je definitivno Usain Bolt. U selu ga možete uočiti lako jer za njim ide masa ostalih sportaša i svi žele selfie sa munjom. Treće Igre osvaja 3 zlata. Michael Phelps je opet dominirao sa svojim arsenalom medalja. Inače, Phelps i američka delegacija je boravila u zgradi do naše tako da smo sve te amere često viđali po okolnim putevima. Novak, Serena i Nadal su isto uzrokovali dosta pomutnje u selu prvih par dana no nakon nekog vremena svi su se polako navikli na sve te slavne sportaše i vjerojatno su se lakše koncentrirali na ono zašto su i došli. Najveće košarkaške zvijezde su, naravno, Durant i društvo. No, za mene je najveći košarkaš na turniru ipak bio – Ginobili. Osvojio je sve što se može, a opet nekako jednostavan i pristupačan. 39 godina i neda se. Moj vršnjak. U Argentini smo mogli vidjeti da ima status boga košarke. Nigdje nisam vidio nešto slično.
Natjecanje.
12 košarkaških ekipa rasporedjeno je u 2 grupe. Nas je dopala prilično teška grupa, ali uspjeli smo završiti ovaj dio na prvom mjestu! Iza nas su ostali: Argentina, Španjolska, Brazil, Nigerija, Litva. Nigerija nas je poprilično izneredila. Argentina nas je dobila u jednoj čudnoj utakmici sa kriterijma i interpretacijom pravila na koje se nismo navikli (blago rečeno). Španjolsku smo iznenadili, Brazil nadmudrili, a Litvu razbili. U četvrtfinalu smo igrali sa Srbijom…
Utakmice su se igrale svaki drugi dan pa smo u danima odmora imali jedan lagani trening na kojima su se igračima servirale informacije o sljedećem protivniku. Uvjeti za trening su bili dobri. Ekipe imaju svoj termin u montažnoj dvorani, nekih 10min hoda ili par min autobusom od sela. Teretanu nismo previše koristili u Riju jer je ritam bio pre zajtjevan. Samo su igrači koji manje igraju imali neke dodatne programe.
Dvorana “Carioca 1” gdje su se igrale utakmice je napravljena po mjeri. Veličine oko 15000 sjedećih mjesta i vrlo ugodna za igru. Parket vrhunski i sve ostalo sto igračima i trenerima treba. Skoro kao naša na Višnjiku…
Ne mislim da smo na ovim igrama ostvarili svoj maksimum. Imali smo šansu na četvrtfinalnoj utakmici, ali nismo uspjeli. Ipak, naučio sam da ne treba previše očajavati i provoditi vrijeme u mislima tipa “eh, da smo ovo ili ono” – nismo. I idemo doma i vozimo se u ovom Airbusu 737. Razmišljamo o proteklom periodu, ali i na budućnost i što je potrebno da bi na sljedećem natjecanju išli korak dalje. To je jedini pravi put.
Ponosno se vraćam u Zadar jer znam da smo dali sve od sebe. Baš svi. Momcima se divim za trud i odricanja kroz ova dva mjeseca. Divim se i našim obiteljima na toliko podrške. Toliko pozitivne energije i jest preduvjet za velike rezultate. A mi imamo veliki rezultat! Košarka se vratila. Opet se moja generacija budila noću radi košarke.
Sa torbama punim uspomena, bogatiji za iskustvo velikog natjecanja zvanog Olimpijske igre, svjestan veličine svega ovoga, krećem u nove sportske avanture i pobjede. Neizmjerno sam zahvalan svim igračima, trenerima i svima ostalima u ekipi što su mi omogućili da sve ovo doživim. Sinkoviće, Saru, Sandru, Blanku, Damira, Josipa, vaterpoliste, Šimu i Igora, Filipa, Tonća… sve.
A košarka? Nismo dugo imali igrača kalibra Bogdanovića. a niti igrača goleme fizičke i psihičke, pozitivne, energije kao što je Šarić. Nositelji koji mogu reprezentaciju odvesti do neslućenih visina. Blizu smo…
I-I-IDEMO!!
Još je 5 sati do Pariza…
