Kad netko spomene Zadar i sport u istom kontekstu, prvi sport koji pada na pamet je košarka, a prvo ime Krešo Ćosić.
U ovom tekstu se nećemo baviti njegovom karijerom ni životom jer takvih tekstova, posveta pa i dokumentarnih filmova ima na pretek.
U tome i jest problem, svi vrlo rado spominju njegovo ime i vole se busati u prsa njegovim likom i naglašavati kako baš oni dolaze iz Krešinog grada.
Pa dobro onda, ako ga ljudi tako cijene i puna su im usta njegovog imena, zašto koš na kojem je Krešo napravio svoje prve košarkaške korake tj. mjesto sa kojeg je i krenula saga o našoj košarkaškoj legendi izgleda kao da ga je poplava izbacila?
Obruča nema, a tabelun samo što se nije srušio nekome na glavu. O parkiranim autima ispod nećemo ni pričati, uostalom to je donekle i razumljivo jer je igralište izgubilo svoj smisao.
Zašto je to tako? Zar taj koš ne bi trebao biti mjesto hodočašća ljubitelja košarke?
Istina stoji tu ploča sa posvetom Kreši pokraj koša, lijepe riječi su ispisane po njoj, vidi se da je netko to napravio sa srcem, ali zar je to dovoljno?
Ne treba tu puno, ne treba se tu staviti obruč od čistog zlata, ni tabelun od hrastovine da bi se Kreši odala počast. Dovoljan je željezni obruč i onaj stari tabelun malo srediti.
Samo da se na taj koš može opet pucati, da ispod njega stasaju neke nove generacije igrača, tko zna možda se pojavi još jedan Krešo.
To je najveća počast koja se Kreši može dati, nikakvi kipovi ni hvalospijevi, nego da ne dopustimo da njegov koš u njegovom kutu grada izumre i padne u zaborav.
Vjerojatno bi i on to htio, ali ga nitko ne pita.
