– Brat Dubravko mi se utopio kupajući se ovdje u Davoru. Bio sam malen, imao sam samo pet godina i ne sjećam se najbolje tih dana. Ali znam da je starijeg brata Marina to strašno pogodilo, slomilo.
Dio je to ekskluzivne priče koju je za sportski tjednik Max ispričao najbolji hrvatski nogometaš Ivica Olić. Šećući rodnim Davorom prisjećao se djetinjstva.
Bježao sam na kupanje
– Ima jedna uređena plaža koje, naravno, nije bilo dok sam bio dijete. I koliko god rijeke bile opasne, kao klinac ne razmišljate o tome. Uh, katkad sam čak i kradomice bježao na kupanje, da roditelji ne doznaju. A poseban je izazov bilo preplivati prijeko, na drugu stranu – pričao je Olić.
A tragedija se dogodila prije 26 godina. Dubravko je tada imao osam godina. Drugi, pak, dio nikad ispričane Olićeve životne priče odnosi se na ratno razdoblje početka devedesetih godina. Ivica Olić bio je odveden iz obitelji u privremeno izbjeglištvo!
– Došla je naredba da se selo djelomično evakuira i bilo mi je jako teško odvojiti se od obitelji. Pitao sam se zašto, pa ovdje nije bilo rata – prepričava Ola.
Trajalo je jedno polugodište. No, uz ružne uspomene na odvojenost od oca i majke dolaze i lijepa sjećanja. Na obitelj Hajnić koja je plemenito prigrlila nepoznatog dječaka kao svoga.
– Zapalo me da idem k njima, otac obitelji Marijan uzeo je mene i još jednog dječaka (Ivičina rođaka Zlatka, nap. a.) i odveo nas kući, u Zlatar Bistricu. Mario je bio godinu dana stariji, a njegova sestra Tea godinu mlađa i išli smo zajedno u školu, a njegov otac, majka Božena, baka Dragica… krasno su me dočekali i primili. Zapamtio sam i da škola nije bila daleko, nisam morao dugo hodati i putovati. I blizu škole bilo je betonsko igralište, baš za mene! – priča Olić.
Hajnići nisu ni slutili da su sudjelovali u odgoju kasnije planetarne zvijezde. No, znali su da se taj plavokosi dječak kojega su primili pod krov bavi nogometom.
– I ondje sam stalno ganjao loptu, volio sam je više nego školu, ha-ha! Mario i Tea govorili su njemački i još neke jezike, tjerali su me u školu, ali meni je nogomet bio omiljena zabava – sa smiješkom priča Ivica i dodaje:
Lijepa sjećanja
– Održavali smo kontakt pismima u prvo vrijeme, čestitali si Božić i slično, ali tada nije bilo mobitela, a kako sam ja rano otišao u inozemstvo i mnogo mi se novih ljudi pojavilo u životu, izgubili smo, na žalost, vezu. No, ta mi je obitelj doista ostala u lijepom sjećanju.
Cijelu ekskluzivnu priču pročitajte u sportskom tjedniku Max.
