Problemi u KK Zadar jednostavno se lijepe jedan na drugoga, a kraj im se, nažalost, ne nazire. Osim što je klub još uvijek pod financijskom blokadom, zbog dugovanja bivšem treneru Rudolfu Jugi (a on nije jedini od „bivših” kojemu se duguje), momčad je od početka sezone ostala već bez tri igrača. Nijednu službenu utakmicu nisu odigrali Ricardo Greer i Hrvoje Perinčić, dok ih je Jurica Golemac odigrao četiri. Ponavlja se slična situacija kao prošle sezone i one prije toga, kada su igrači dolazili i odlazili kao na kolodvoru, a na gubitku je uvijek bio samo klub. Gubi(o) (je) i novac i ugled.
Ovoga puta su Greer i Golemac kombinirano osiromašili, ionako praznu klupsku blagajnu, za kojih stotinjak tisuća eura. Jasno, nisu igrači nikome ništa ukrali. Imali su potpisani ugovor i sva je sreća da su dovoljno pošteni i razumni da nisu od kluba tražili veću svotu novca. Iako se i od ove običnom čovjeku zavrti u glavi. Trener Jusup preuzeo je odgovornost za krivu procjenu u slučaju Greer, dok je u slučaju Golemac odgovornost podijeljena između njega i uprave. Jer, kako je i sam igrač rekao po odlasku iz Zadra, klub nije ispoštovao ono što su se dogovorili kada je dolazio, prije svega što se tiče jačine momčadi, a onda i što se tiče novca.
Prepolovljeni proračun
Zapravo se sve vrti oko novca. Novca kojeg nema, niti ima naznake kada bi ga moglo biti. Priča o budžetu Zadra zapravo je svojevrsni misterij. Prvo je bio oko milijun eura, kasnije je, odlukom Upravnog odbora, smanjen na 700-800 tisuća, da bi sada cijena momčadi iznosila nešto više od pola milijuna eura. Opet, riječ je o cifri od koje malog čovjeka zaboli glava, ali u NLB ligi s takvim je proračunom jednostavno nemoguće tražiti ikakav ozbiljniji rezultat. Zadar je po tom pitanju pri dnu ljestvice, a u današnjem profesionalnom sportu, gdje je novac, nažalost, postao jedino što je važno (čast iznimkama), bez njega je nemoguće očekivati išta više od borbe za ostanak ili maksimalno sredinu tablice.
Iako iz uprave nitko pred momčad nije stavio neki određeni rezultatski imperativ, nezadovoljstvo se daje naslutiti čim se izgube dvije-tri utakmice. I nitko se ne bi iznenadio kada bi u slučaju još kojeg poraza, ponovno na dnevni red došlo pitanje trenera. Kao da je to najveći problem. A možda je baš to nečija želja. Svaliti krivnju za loše stanje u klubu na nekoga drugoga. Jer u normalnoj sredini bi se prije početka sezone čelni ljudi kluba sastali s trenerom i, sukladno sa financijskim mogućnostima, otprilike odredili ciljeve momčadi. Gornju i donju granicu mogućnosti ovog Zadra pa bi se onda, nakon određenog vremena, lako moglo reći jesu li rezultati zadovoljavajući ili nisu. Ovako, sve se nekako krije pod pričama „Zadar se uvijek mora boriti za vrh” i „mora se napraviti najbolje što se može, s ovim novcem što se ima”. A što je točno to „najbolje”, nitko nije rekao. Borba za vrh sigurno ne, jer realno, kada bi se ovaj Zadar ove sezone primjerice plasirao na Final four NLB lige, bilo bi to pravo sportsko čudo.
Put bez cilja
I opet taj misteriozni novac. Žalosno je da se uvijek pronađe za isplatiti igrača koji odlazi ili uplatiti nešto unaprijed nekome tko dolazi, a nema se za ljude koji rade u klubu. Jusup je u više navrata kazao: „Ako ima novca dovest ćemo igrača, ako nema, nećemo pa ćemo se boriti s ovim što imamo”. A budući da se pojačanje dovodi ili pokušava dovesti, očito je da negdje nekog novca ima. Koliko i odakle nije poznato. I tako dolazimo do jednog od ključnih problema, a to su razne struje unutar kluba i onoga što nazivamo pritiskom ulice. Rekli bismo Kalelarge, ali ne bismo time htjeli uprljati to lijepo ime.
Klub nikada nije bio, a ni dan danas nije sposoban da stane iza nekoga i ukaže mu povjerenje do kraja sezone. U ovom slučaju Danijela Jusupa. Za tog čovjeka možete reći da je ovakvog ili onakvog karaktera, da je u nekim stvarima griješio, da griješi i da će sigurno još griješiti (uostalom, tko ne griješi), ali mu nitko ne može osporiti stručnost, veliki rad i ogromnu želju da pomogne ovom klubu, koji toliko znači Zadranima, da krene pravim putem. Nažalost, onaj tko se ne bavi sportom ili ga to baš i ne zanima, teško može shvatiti neke stvari. Primjerice, da bi interesi kluba, uvijek trebali biti ispred interesa pojedinaca.
Godina dana kontinuiranog kvalitetnog rada može klubu donijeti mnogo, mnogo više, nego konstantne promjene trenera, koje su u Zadru već godinama normalna stvar. Nije da je rezultat nebitan, dapače, jako je bitan, ali u situaciji u kakvoj se Zadar trenutno nalazi, ne može biti jedino mjerilo nečijeg rada. Niti se nečiji rad može ocijeniti nakon nekoliko mjeseci. Upravni odbor je nedavno izrazio bezrezervnu podršku treneru, ali iskustvo kaže da ona ništa ne jamči. Zašto nisu određeni ciljevi u skladu s proračunom? Zašto proračun na početku sezone nije realno procijenjen, nego je sada gotovo dvostruko manji, nego što je prvotno planiran? Zašto odmah u startu nije rečeno: „nemamo novca i u ligu ulazimo samo sa domaćim snagama”? Kome je i koliko uopće Zadar još dužan i otkada datiraju ti dugovi? To su samo neka od pitanja na koja bi javnost htjela znati odgovore. Jer, na koncu, klub se još uvijek hrani i iz ruku građana.
Nikada nije kasno da se barem pokuša okrenuti nova stranica u vođenju kluba, da se neke stvari jasno i iskreno kažu. Da se stane na kraj bilo kakvim besmislenim nagađanjima. Da se priznaju pogreške i da se stvari u klubu prikažu onakvima, kakve realno jesu. Brojkama i slovima. Nažalost, ovaj je klub daleko od skladne cjeline, a dok svi ne zapušu u isto jedro, nikada se neće izvući iz problema.
