ZADAR – Svi koji u Zadru prate sport i barem nešto znaju o košarci, znaju i za Vespu. Zoran Veselinović taj nadimak nosi još od djetinjstva. Prao je i polirao vespu svog domskog odgojitelja Branka Zafranovića i tako bi sebi osigurao “điravanje” na tadašnjem silno popularnom motociklu koji su 70-ih obožavali i mladići i djevojke.
Koliko Vas je odredilo odrastanje u domu na Voštarnici?
– Osim neke neizbježne emotivne prtljage i shvaćanja da ću se za puno toga morati izboriti sam, meni je odrastanje u domu značilo određenje u sportskom smislu. Pronašao sam se u sportu, od samog početka i danas me poznaju svi kao zaljubljenika u košarku.
Ali nakon samog dolaska u dom, ja sam dvije godine trenirao nogomet i bio u pionirskoj reprezentaciji Jugoslavije zajedno sa slavnom braćom Vujović. Zvali su me tada u Hajduk, ali kako nisam imao roditelja, nije me imao tko pogurati i usmjeravati. Ja tada nisam mogao zamisliti život izvan Zadra, a da sam tada prihvatio tu priliku, tko zna kako bi izgledao moj život.
Možda bih u nogometu ostvario puno više kao igrač jer za košarku nikad nisam dosegnuo potrebnu visinu.
Nakon prelaska iz nogometa u košarku, rano ste iz igrača prešli u suce?
– Položio sam sudački ispit 1973., sa samo 16 godina. U to sam vrijeme trenirao u juniorima Zadra koje je vodio legendarni trener Učo Pulanić. Radi sitnijeg rasta, više sam trenirao nego igrao, pa sam brzo prešao u suce i sudio.
Danas sam košarkaški delegat u A1 i NLB ligi, koja je iza španjolske lige najjača liga u Europi. Lani sam, uz kolegu Milana Čankovića, sudio susret Real – Zadar na kojemu su umirovljeni dresovi zadarskih košarkaških legendi Kreše Ćosića, Giuseppea Giergie. Tu čast smo dobili kao najstariji zadarski suci.
Uz igračku, trenersku, sudačku i delegatsku karijeru, profesionalna konstanta Vam je cijelo vrijeme rad u osnovnoj školi?
– Majčinom mirovinom i zaradom od sudačkih honorara sam se odškolovao. Otkako sam se kao apsolvent s DIF-a 78. zaposlio u OŠ Petra Zoranića u Ninu, stalno radim u školi. Iznimka je bila jedino vrijeme kada sam kao dragovoljac otišao u Domovinski rat.
Od izgradnje nove školske zgrade OŠ Bartola Kašića na zadarskoj sam Plovaniji. Kolega Šime Pilipović i ja se ponosimo našom djecom koja su izvrsna u natjecanjima u atletici, rukometu i nogometu, a u košarci su u zadnjih šest godina bili dva puta državni prvaci. Polaganjem i skupljanjem bodova najprije sam bio mentor za tjelesni odgoj, a sada sam jedini savjetnik za tjelesni u Zadarskoj županiji.
Znači, ostajete u školstvu?
– Naravno, Zadar i košarka odredili su mi cijeli život, ali rad u školi je ono što sam želio još od malih nogu. Majka mi je bila čistačica u školi i s njom bih znao doći u školu. Rekao sam sebi jednom: “Kad odrastem, bit ću nastavnik!”. Tako je i bilo i nikada nisam požalio tu dječačku odluku.