Zagreb ima Kosteliće, Split Vlašiće. Glavni junaci zadarske obiteljskosportske priče su članovi obitelji Fantela.
Šime je prošlog tjedna s Igorom Marenićem u klasi „470″ osvojio svjetsku broncu pod trenerskim zapovijedanjem svog oca Ede Fantele, čovjeka koji s jedrenjem nije imao nikakve veze.
– Odrastao sam na bazenu, gledali smo kako prolaze jedrilice Ante Jurina ili Draška Stipića, znao sam da postoji „Uskok”, ali to je bio neki drugi svijet – počinje svoju priču Edo Fantela. Ante Kostelić je bio rukometaš i skijaški trener, otac Igora Marenića Darko je odbojkaški trener, a Edo Fantela je bio – vaterpolist: trenirao je najprije kadete, a nakon završenog fakulteta dr. Salamunić mu je „dao da bude trener seniora”.
– U trećem produžetku smo izgubili majstoricu za ulazak u Prvu B jugoslavensku ligu! Za nas je to bila Liga prvaka. Peko, Tuljo, Gligora, Jakupović, pa Taci, Buco, Jurlina, Miletić, Veselić, Antun Zoran Savić…
Igrao se u Zadru tada dobar vaterpolo. Sina Šimu je upisao u školu jedrenja JK „Uskok” (s 10 godina se vidjelo da će mali biti šampion), a kasnije je postao i predsjednik „Uskoka”, ali nije išlo – povukao je rizičan potez, napustio „Uskok” i formirao svoj klub „Sveti Krševan”.
– Moraš imati projekt, moraš imati jedriličare, financijere, organizatore, ali i onog tko će voditi cijeli projekt i biti odgovoran. Da bi došao do vrha, moraš sam donositi odluke.
I od vaterpolista postati jedriličarski trener?
– Svaki sport ima svoje zakonitosti, moraš svladati specifičnosti i puno, puno raditi, stjecati iskustvo. U jedrenju je glavna tajna ista kao u životu: moraš vidjeti i predvidjeti odakle vjetar puše! Tko to zna, taj je vrhunski svjetski jedriličar. A prije toga cijelo „stoljeće” mora provesti na moru.
Kažu da iz svake sportske obitelji stoji supruga i majka. Točno?
– Bez supruge Katije ništa ne bi bilo moguće: niti bismo mi mjesecima bili izvan kuće, niti bi Igor došao k nama. Ja sam operativac, organizator, logističar, ali bez potpore supruge i njenog žrtvovanja – nitko ne bi uspio, ni mi ni Kostelići ni Vlašići. Mame stoje iza svega toga.
Planovi?
-Sanjam da na Olimpijske igre u London 2012. odvedem sva tri sina: Šimu i Igora, ali i Mihovila, koji za to ima realne izglede u RS-X klasi.
Igor Marenić je radi jedrenja kao 15-godišnjak s Cresa stigao u Zadar, u obitelj Ede i Katije Fantele i uz Šimu, Mihovila i Mariju, postao njihovo četvrto dijete. S njima živi i danas. Obitelji su se upoznale ranije, dok su Igor i Šime bili „optimisti”, Igorova mama Marijuči je popustila u razgovoru s njim i teška srca mu dopustila odlazak u Zadar. Edo kaže da su obitelji sklopile „uspješan brak” koji traje punih 12 godina i siguran je do Olimpijade u Londonu. Potom će svi sjesti za stol i odlučiti što dalje.
Paralelno s tim, od 1. listopada 2001. kada su sjeli u posuđeni brod klase „470“, tri puta su bili juniorski prvaci svijeta, viceprvaci svijeta i Europe, studentski prvaci svijeta, drugi i četvrti na Mediteranskim igrama.
Lani su postali seniorski prvaci Europe i seniorski prvaci svijeta, nedavno su osvojili svjetsku broncu i ukratko: svake od tih „zajedničkih godina“ osvajali su jednu, dvije ili tri medalje osim 2008. godine kada su bili u finalu – Olimpijade!
