ZAGREB – Probajte zamisliti sljedeću situaciju. Petak je navečer, na televizijskom ekranu različiti četverosjedi zuje brzinom od 150 km/h, a usplahirani komentator jedva suzdržava uzbuđenje prije nego što 48-godišnji Ivan Šola i još trojica Hrvata pogurnu cro-bob koji minutu poslije sretno i ponešto ugruvano stiže do cilja. I dok uživate preplavljeni osjećajem sreće jer su dečki preživjeli stazu smrti, sin vas povuče za nogavicu i upita: “Tata, što moram napraviti da bih vozio bob”. Vjerojatno nemate pojma što biste mu odgovorili.
Hrvatska treći put zaredom ima posadu boba na Zimskim olimpijskim igrama i to je sve što dobiva od tog sporta. Nema raširenu bazu, kamoli podmladak, a, naravno, nema ni uvjeta u Hrvatskoj za razvoj i bavljenje tim sportom. Čak nema ni svoje sportaše nego Šola periodično raznim sportovima uzima pojedince kako bi ga oni gurali niz olimpijske i ine staze.
Od 2007. tri milijuna kuna
Činjenica je da je bob skup sport svugdje u svijetu, fakat je i da drugdje uzimaju ljude drugim sportovima, ali je isto tako točno da hrvatski sport ne može imati nikakvu korist od posade na ZOI na koju je HOO od 2007. godine potrošio najmanje 3 milijuna kuna. Osim da bi HOO mogao povesti više akreditiranih osoba iz svoga društva.
– HOO mora poštovati svoja pravila financiranja i ne smije diskriminirati niti jedan sport koji poštujući pravila izbori nastup na Olimpijskim igrama, a ne mislim da se na bob troši previše novca – kaže dopredsjednik HOO-a i predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Luciano Sušanj.
Tko su uzori mladima
Novac koji Šola svojom snalažljivošću naplati od sponzora nije upitan, nego onaj dio koji uglavnom od poreznih obveznika financiran HOO proslijeđuje bobu umjesto da ga centrira u veslanje, plivanje ili umjetničko klizanje…
– O bobu mogu govoriti samo načelno, ali ako nemaju mlađih kategorija i raširenu bazu, onda mi se čini da financiramo nečiju avanturu – tvrdi predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza i bivši član Vijeća HOO-a Perica Bukić koji je u karijeri ima dva olimpijska zlata i jedno srebro:
– Nije to stvar boba nego problem strategije financiranja hrvatskog sporta. Vaterpolu bi trebalo osam milijuna kuna godišnje, a jedva dobijemo oko dva. A mislim da se mladima ipak lakše identificirati s Hinićem ili Pavićem, a da ne govorim o školama vaterpola Juga ili Mladosti koje okupljaju i do 500 djece. Ili s rukometom i košarkom.
Šolina izjava da bi s budžetom od milijun eura Hrvatska bila među deset je smiješna, a kasniji Matešin komentar da bi ulazak među 20 bio “podvig ravan medalji” neodgovoran. Veslanje, Hrvatskoj bliži, tradicionalniji, a u svjetskim okvirima priznatiji sport, s takvom bi potporom sa svakog natjecanja donosilo medalje. Vjerojatno i u kraljevskom osmercu. A da ne govorimo koliko mladih se bavi tim sportom.
– Ako ćemo gledati kroz prizmu ustavne kategorije da se u sport ulaže zbog zdravlja nacije i da bi se trebala motivirati djeca, onda ste u pravu. Pitanje je koliko vrijedi rezutlat u bobu ako mi skrpamo posadu i budemo među 20 ili 30. No, moramo poštovati i da je bob sastavni dio olimpijskih igara, i to njen spektakularniji dio. Istina, neki do OI puno lakše dolaze u bobu nego u svojim sportovima – naglašava bivši europski prvak na 800 metara Sušanj.
