ZADAR – Na posljednjoj redovnoj izbornoj skupštini Plivačkoga kluba Zadar predsjednik Slavko Grdović prepustio je čelno mjesto Darku Smrkiniću. Otvaranjem zatvorenog bazena ostvario se njegov dugogodišnji san i sada se nakon tri odrađena predsjednička mandata nije dao nagovoriti na još jedan. Grdović je ispraćen ovacijama skupštinara, pa je logično pitanje za početak razgovora hoće li stvarno nakon 27 godina aktivnog rada i djelovanja u plivanju prestati s radom za plivače?
– S radom neću prestati, i dalje sam član Uprave. Prije četiri godine dao sam se nagovoriti na još jedan predsjednički mandat, ali sam rekao da ću se povući kada dobijemo zimski bazen i da ćemo izabrati novoga predsjednika, kao što se i dogodilo. Kroz glavu mi je prošlo sve lijepo i ružno u tom periodu. I sporazumi i nesporazumi, više s roditeljima nego s djecom jer s njima nije teško raditi. Malo je ružno raditi s ambicioznijim roditeljima koji misle da njihova djeca mogu biti mnogo bolja. Zadnjih godina bilo mi je lako raditi jer smo imali jaku Upravu, kao što i sada imamo. S Gradom Zadrom nisam nikada imao problema, a posebno je bila dobra suradnja sa Živkom Kolegom kao gradonačelnikom. Neki su mislili da sam smijenjen, a svi moji prijatelji znaju da sam to tražio prije četiri godine – kaže Grdović s kojim su u klubu u koji je došao 1982., godine bila i njegova dva sina.
– Te 1982. godine i moja su djeca plivala na bazenu, poslije stolnog tenisa kod Tome Amižića. Rekao sam im da će se sportom baviti i dalje, kojim ne znam, nisam im ga nametao, dao sam im slobodno. I oni su to shvatili i počeli dolaziti na treninge, stariji Josip koji je rođen 1972. i mlađi Ante 1974. Te iste godine Josip je krenuo s maratonom. Bilo je malo nesporazuma, kao mlad je, nema 10 godina, otac lud… Rekao sam da on samo hoće plivati, ako može – može, a ako ne podignut ćemo ga u brod pratnje. On je otplivao i tako sam ja ostao na nagovor Vjeke Krpine, Uroša Lombardića i Ante Maričića. I ostao sam do dan danas.
Nestalo jedinstva
Plivački klub Jedinstvo 1987. godine dijeli se na tri kluba, a problem je prozaičan – novac su uglavnom donosili “plivači”: Sutlović, Grdović, Krpina, Vlahović, Lombardić i Maričić, “a najviše su ga trošili vaterpolisti jer su igračima davali premije”.
– Jedinstvo je bilo sportsko društvo s jednim žiro-računom, a vaterpolisti su bili najjači, najbučniji, mi smo uvijek bili manje zahtjevni. Kada bi oni otišli negdje na put, potrošili bi sav novac. Možda je to malo smiješno, ali to je bio jedan od razloga da se odvojimo, da imamo svoj žiro-račun, svoj telefon, kada je već ured zajednički. Od te godine znamo s čime i kako raspolažemo. Što je naše, naše je, a što nije, nije. U tom periodu smo počeli lakše, ljepše i bolje živjeti.
Dopredsjednik ste kluba 1993., kada je predsjednica bila Elvira Petani, a klubu je priključena ronilačka sekcija. Kako je to funkcioniralo u ratno vrijeme?
– Kad je došao rat nije bilo lako raditi jer je Zadar, znamo svi, bio bez struje i vode, granate su padale oko bazena ili pokraj bazena, tako da smo bili na sve strane. Neku djecu smo poslali u Zagreb s roditeljima, pa su tamo trenirali u Mladosti, neka djeca su išla prema Rijeci gdje nam je Plivački klub Primorje otvorio vrata da ta djeca treniraju, ali gro je djece ostalo ovdje, nisu svi mogli otići vani i doći do tih uvjeta. Radili smo koliko smo mogli i životarili smo. Iako smo imali velike mogućnosti jer smo za vrijeme rata imali ovdje profesora Borisa Volščanšeka, koji je u cijelom tom ratnom periodu ljeti dolazio iz Zagreba. Ali je rat napravio svoje, prekinuo nam je maratone, a i rad. Tako smo s maratonom morali otići u Kukljicu, pa ni tu više nismo bili sigurni, pa je bilo na Kornatima, ali nismo prekinuli iako se Preko – Zadar nije moglo plivati.
Mali maraton Preko – Zadar ide od 1973. godine, kada je na maratonu nastupilo 13 plivača. Rekli ste da više cijenite kada jedan rekreativac za četiri sata prepliva kanal nego što to vrstan plivač napravi za 57 minuta te da poruka maratona mora biti važno je sudjelovati.
– Kako sam ja bio u klubu, tako je došao na mene red da budem direktor trke, a uvijek sam bio tu u blizini. Ti maratoni su me najprije plašili, da nešto ne zataji u organizaciji. Ovaj je maraton jako zahtjevan, premda to nije daljinski maraton. Tu je struja i dubina, a treba rješavati trajektne veze i sve plovne objekte. Jahtaši nas ne vide, iako je tu Lučka kapetanija i Pomorska policija, kao i ronioci i sve mora biti koordinirano i funkcionirati. Meni je uvijek bilo važno da se ništa ne dogodi, da svi koji su krenuli iz Preka stignu, a prolazno vrijeme me nije nikada zanimalo, bio sam zadovoljan kada bih vidio rekreativce, a i sve ostale jer Preko – Zadar nije baš lako proći. Znalo je biti i ružnoga vremena, valova, juga, pa čak i kiše, i normalno je da si sretan kada čuješ da su svi stigli na rivu, ili sad na Bazen.
Bazen je trebao ranije
Što je za Vas značilo biti predsjednikom PK Zadar?
– To je prije svega bila jedna velika obveza. Plan i program kluba bio je, a mislim da će tako i ostati, nastup na svim većim natjecanjima u državi. Godinama smo na B prvenstvu, među klubovima koji nemaju zimski bazen, bili prvaci. A išli smo i u inozemstvo na razne mitinge s najboljim plivačicama i plivačima. Normalno da je trebalo misliti o smještaju, prijevozu i o novcu za putovanja.
Što je bilo najljepše u vašem radu, a koje su bile neugodne stvari?
– Najteže mi je bilo kada smo počeli razmišljati o zimskom bazenu. To je bilo još u onom sistemu – jedna grupa entuzijasta, gdje sam bio i ja, počeli smo razgovarati i došli do neke cjeline da bismo uz pomoć Tankerske plovidbe, odnosno Ivana Paše, i Stanislava Antića iz SAS-a, napravili zatvoreni bazen. I kada smo mislili da bi se 50-metarski bazen moglo realizirati, to je sve palo zbog hira nekih ljudi, nekih megalomanskih ambicija, a kod Paše i Antića nije se baš moglo plivati u mutnom. Kod njih se trebalo doći transparentno i nije se moglo ići ni lijevo ni desno, i tu smo izgubili jednu šansu. Mogli smo bazen imati daleko prije, ali došao je sada. To je bazen koji je Bogom dan i možemo biti sretni da grad Zadar ima bazen. Neki zlobnici su rekli da su ga mogli napraviti u Murvici ili ne znam gdje, a i da su ga napravili u Murvici, i to je Zadar i ne može sve biti na Kalelargi, na Bazenu i Kolovarama. Višnjik je lijepi sportski objekt i naša će djeca pokazati svoju pravu vrijednost za dvije-tri godine, bit će uz bok Rijeke, Splita i Zagreba. To je ono što smo svi čekali. Mnogi gradovi puno manji od Zadra su ga dobili prije, a mi grad na moru, s takvom kvalitetom, i grad zaslužnih ljudi, nismo imali bazen. Gradio se dugo, ali se i izgradio. Sada taj potencijal i ambijent treba iskoristiti. I mislim da će vodeni sport biti sport broj 1.
Ništa bez politike
Kakva je sudbina “starog” bazena na Kolovarama? Neki se boje da će nakon otvaranja zatvorenog plivališta u Športskom centru Višnjik ostati pust?
– Grad Zadar misli o ovome bazenu i u zadnje vrijeme je uložio mnogo. Uređene su svlačionice i skladišni prostor. Napravljen je novi potporni zid prema moru, do skakaonice je zid s blokovima kamenim također napravljen, bazen je očišćen unutra i očišćen je onaj mali vani i iznutra. Stanje nije idealno, ali je puno dublje, čišće. I dalje ćemo raditi na Kolovarama. To je kultno mjesto, sastajalište. Ljeti se kao građani nećemo ići kupati na Višnjiku, a ne treba zaboraviti da je na Kolovarama i desetmetarska skakaonica. Kad se na Višnjiku napravi 50-metarski bazen otvorenoga tipa, što će Grad mislim uskoro početi, onda će to biti nešto drugo, jedan kompleks gdje ćeš moći uživati, popiti kavu, još kad dođu teniska igrališta…
Za svog nasljednika predložili ste Darka Smrkinića, kao “prijatelja, sponzora i zaljubljenika u plivanje”. Skupština ga je izabrala.
– U zadnje četiri godine gdje sam rekao da bih se želio povući, nije mi bilo svejedno tko će biti predsjednik. Kada smo dobili bazen, htio sam da to bude netko mlađi, netko tko ima ambicije, tko voli plivanje. Bilo je četiri, pet ljudi koje bih ja rado vidio na tome mjestu. Darko Smrkinić je dijete Bazena, plivao je i jedrio, dva sina mu plivaju, svako jutro je tamo, i onda sam mu to predložio. Nije odmah prihvatio, bojao se. Vidio je koji je to pogon, broj djece, natjecanja, ali uz moju podršku i tajnika profesora Tomislava Fabijana prihvatio je, omogućili smo mu da vodi ovaj klub s Upravom koja je ojačana.
U Upravnom odboru uz Vas su i Darko Kasap, koji je dopredsjednik kluba, Božidar Duka, Drago Pečnik, Jasminka Plenković, Mladen Srzentić, Šime Kevrić, Vlado Kovačević? Kako ste birali ljude?
– Bez politike ne možeš ništa, ali ni bez privrednika i ljudi koji će moći donijeti neki novac. Nismo velikih zahtjeva, ali bez novaca se ne može. Ojačali smo s ljudima koji vole plivanje. Pristali su bez nagovaranja, došli su s ambicijama da žele pomoći Plivačkom klubu i na tome im zahvaljujem. Božidar Duka, direktor Marine Dalmacija, davao nam je kombi kojega smo godinama koristili dok nismo imali automobil. To su sve ta razumijevanja uprave, roditelja, koji su isto pomagali kada nismo imali kombi. Sad imamo kombi i puno nam je lakše. Za kombi nam je OTP banka dala 150.000 kuna, a pripomogao je i Modul auto. Na taj način OTP banka nam je omogućila kombi koji košta 185.000 kuna. Modul auto nam je omogućio sve moguće popuste i zahvaljujemo se Željki Mitrović.
Kako ste zadovoljni s raspodjelom novca iz gradskog proračuna za sport? Netko je na jednom internet portalu, nakon brojnih medalja koje su osvojili plivači Zadra na B Prvenstvu Hrvatske, komentirao “a pare neka i dalje idu u KK i NK Zadar”.
– Košarkaški klub Zadar je institucija. I neka ga je. Jednoga dana bih želio da bude privatni klub i da bude klub koji neće samo tražiti nego će nešto i dati, a to su rezultati. Želio bih da ove godine imaju više uspjeha, da budu naši domaći igrači. Svaka čast svima, ali ja tamo više nikoga nisam poznavao, osim Stipčevića i Prostrana. Znam da ne mogu igrati svi s Relje, ali ne trebaju mi ni stranci. Što se tiče raspodjele, neću se financijski mjeriti ni sa kim jer svima treba. Ali htio bih reći da Grad Zadar nije krava muzara. Kada idemo u, primjerice, Sisak, idemo s 30 djece i trebamo imati autobus. Ili sad kada smo bili u Korčuli s Puntamika lineom, kojima skidam kapu jer nam sve što mogu daju. Ali za to je potreban novac i htio bih reći da mi nismo pjevački, već plivački klub koji na našoj razini ima uspjeha. Na koncu, dobili smo Nagradu Grada Zadra. A to nije dano zato što sam ja lijep ili nisam, nego za 60 godina rada.