Žalosno! Sramota! Nevjerojatno! Samo su to neke od riječi kojima su akteri polufinala Davis Cupa između Hrvatske i Češke opisivali dekor na tribinama dvorane Žatika u Poreču. Nije problem bio u nesportskome navijanju. Nije problem bio niti u nedostatku navijanja. Bilo je vatreno. Ali, ne s hrvatske strane.
– Ajmo, navijajte – urlao je usamljeni glas tijekom susreta Marina Čilića i Tomaša Berdycha.
No, pravog odaziva nije bilo. Češki navijači su odnijeli putpuni trijumf. Kao rijetko kad, ne možemo se zapravo sjetiti niti jednog sličnog slučaja ni u jednom sportu na reprezentativnoj razini da su gostujući navijači na hrvatskim tribinama imali toliku premoć. I brojčanu. I u svakom drugom pogledu.
– Oni su očito dobro organizirani, a mi nismo – komentirao je nakon susreta Čilić.
Ipak, uzroci ovako loše atmosfere sežu puno dublje od same neorganiziranosti hrvatskih navijača. Naime, mnogi su upozoravali i prije susreta sa Češkom kako Poreč nije dobro rješenje.
– Nije se smjelo igrati u Poreču. Poreč nije pravi teniski grad – kazao nam je otvoreno Ivan Ljubičić.
Mnogi s njime dijele mišljenje, no ne i čelnici Hrvatskog teniskog saveza na čelu s predsjednikom Radimirom Čačićem. “Ponosni” Čačić nikako nije uspijevao pronaći bolju soluciju od Poreča. Odnosno, nije želio pristati na uvjete Splita držeći u ruci sigurni Poreč. I s Porečom je ucjenjivao sve ostale, na kraju su se svi, i toliko forsirani Split, odbili pokoriti Čačiću.
I dobio je što je htio. Veliki teniski “boss” pokazao je svoju “čvrstu ruku”, nije slušao želje ni igrača ni bilo koga drugoga, krenuo je trbuhom za novcem. I dokazivanjem ispravnosti svoga puta.
– Česi su nam u Poreču očitali pravu lekciju u navijanju. Tako bismo mi željeli da se navija za nas kada igramo kod kuće. Lakše se u takvoj atmosferi, nošen navijačima, nositi s pritiskom. Pogotovo kada su mečevi neizvjesni i kada odlučuje jedna loptica kao u petak – komentirao je Prpić.
Začuđeni Prpić
A tu je podršku hrvatskim tenisačima oduzeo bač njihov predsjednik, Radimir Čačić. Ne može se pravdati “mršavom” (navodno je Split nudio čak milijumn kuna Savezu što baš i nije malo) splitskom ponudom i svaljivati krivicu na gradonačelnika Željka Keruma, jer nije Kerumov posao starati se o tenisu.
Čačić je morao pronaći sportski najbolje rješenje, u Splitu, Zagrebu… Ili negdje drugdje. Negdje izvan Poreča. I igrači su u startu tražili drugu lokaciju. Čilić je odmah nakon četvrtfinala “vapio” za nekim južnijim gradom. No, zar su igrači važni?
Ovakva atmosfera na tribinama u polufinalu Davis Cupa velika je pljuska hrvatskom tenisu, a posebno predsjedniku Čačiću.
– Bilo je kao da igramo u Pragu. Uspjeli smo biti gosti na svom terenu. I mi smo imali veliku podršku na finalu u Bratislavi, ali su tada i Slovaci imali veliku domaću podršku. U Poreču to nije bio slučaj – pojašnjavao je Prpić.
I Svjetska teniska federacija bila je protiv Poreča. Čačić se pravdao kako nema drugog rješenja i uspio je “slomiti” ITF, no sada se pokazalo kako su svjetski teniski čelnici zapravo bili u pravu kada su inzistirali na većoj, urbanoj sredini, za ovako važan susret. I možda bi bilo najbolje da su Čačićevu bahatost nagradili oduzimanjem domaćinstva. I ovako je Hrvatska igrala u “Pragu”.
Pitanje je čak i koliko je Hrvatski teniski savez uopće financijski profitirao s Porečom? Službeno nije objavljena cifra koju je Poreč odvojio za domaćinstvo Česima. No, kolika god bila, zar je vrijedila ovakve sramote? I može li Čačić u idućem Davis Cup susretu opet imati obraza od ostalih gradova, Splita, Zagreba, Osijeka ili nekog četvrtog, tražiti novac za domaćinstvo? Može li imati obraza uopće ostati u svojoj fotelji? Vjerojatno može. Naviknuli smo na to.
