ZAGREB – Bušido kodeks – skup pravila i moralnih načela koje su slijedili samuraji u feudalnom Japanu – već dugo se u našem nogometnom slengu prevodi kao priručnik za bušenje trenera na vlasti. Naš “bušido kodeks”, ukratko, propisuje da po treneru u trenutku slabosti usklađeno raspalite s više strana, osporite mu stručnost i autoritet u svlačionici i nakon toga pričekate da izgubi živce, sam spakira kovčege i da petama vjetra.
Nakon teškog poraza na Wembleyju ovog su se manuala dohvatili ugledni nogometni stručnjaci i “neki karakteri” koji bi željeli vidjeti novo lice na klupi hrvatske reprezentacije. Barem u takvom uvjerenju danas živi Slaven Bilić.
Je li izbornik u pravu kada tvrdi da je počela akcija bušenja i rušenja njegove garniture ili pretjeruje i pada u naručje paranoje? Iskustvo uči kako ne treba prekrižiti mogućnost da je počela podzemna akcija eliminacije Slavena Bilića i stožera. Nije tajna da izbornik od početka mandata ne uživa naklonost nekolicine članova Izvršnog odbora.
Radi se o konzervativnijem dijelu Markovićeve vlade, o dužnosnicima koji nikada nisu povjerovali u Bilićevu stručnost i trenersku zrelost, nisu bili presretni njegovim izborom suradnika, a od naglašavanja Bilićeva rockerskog imidža dobivali bi ospice.
Predvođeni utjecajnim osječkim senatorom Antom Vučemilovićem, oni su žestoko nagazili Bilića već u lipnju nakon mršavih maksimirskih 2-2 s Ukrajinom, a skromno izdanje protiv Bjelorusije i londonski potop samo su ih učvrstili u uvjerenju da je vrijeme za rastanak.
Oni bi na čelu reprezentacije htjeli vidjeti iskusnog, prekaljenog i po mogućnosti trofejnog stručnjaka, ali s obzirom na to da na tržištu nema previše slobodnih Alexa Fergusona, vjerojatno bi se zaodovoljili i s Igorom Štimcem.
Štimac se u proteklih nekoliko godina profilirao kao najozbiljniji kandidat za budućeg izbornika. Premda se u bližoj prošlosti bio okrenuo drugim izazovima, vođenju Udruge prvoligaša i brendiranju 1. HNL, premda je više puta bez zadrške i glasno dao kredit Slavenu Biliću, on se nikada nije uspio otarasiti stigme dežurnog prevratnika.
Takav ugled u javnosti prati ga još iz Barićeve ere kada je neposredno nakon utakmice u Ljubljani, u autobusu prema Zagrebu, sklopio antibarićevski savez sa Zdravkom Mamićem.
