Dr. sc Jasenka Lulić Štorić, Bivša kustosica i voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar stigla je Zadar 1980. iz Zagreba, ali je najbolja poznavateljica etnologije zadarskog kraja pa tako i božićnih običaja, o kojima je govorila za Radio Zadar. je stigla u Zadar nakon studija etnologije i sociologije. Nije joj grad bio nepoznat, dapače, prvi puta ga je posjetila kao djevojčica koju su očarale ulice staroga grada
Božić se oduvijek slavio ali u vrijeme socijalizma privatnije i intimnije u obiteljskom krugu. Takva su bila vremena.
– Sjećam se knjige kuharice Mire Vučetić, ” 42 božićna kolača ” tiskane između Prvog i Drugog svjetskog rata koja je u reizdanju za vrijeme novog sustava odjednom postala knjiga o suhim kolačima. Naslov promijenjen a recepti isti, komentirala etnologinja prilagodljivost ljudi novim vremenima u kojima su živjeli.
Dodaje i kako se netom poslije Drugog svjetskog rata izravno čestitao Božić i Nova godina a onda je Božić naprosto nestao a Nova godina postala jedini datum javnih zimskih slavlja. Ipak, za kreativce je i tada poriv za stvaranjem živio u vrijeme Badnjaka.
– Dok sam radila u Narodnom muzeju redovito smo imali radionice sve dok nam jednom ravnateljica Kazališta lutaka nije predložila da svoje zamisli uprizorimo na kazališnim daskama. Dobila sam zadatak napisati scenarij za predstavu koji sam iznjedrila inspiriran i koji je spisima o običajima iz Ravnih kotara. Znajući da će na predstavu doći i djeca koja nisu vjernici trebalo im je prenijeti poruku u duhu smisla Božića koja ima ljudsku dimenziju. Odlučili smo da će to biti poruka pomirenja. Uz to uspjeli smo im prenijeti i dio božićnih običaja. – prisjeća se Lulić koja nas upoznaje koji su to običaji.
– Na obali se unosio u kuću jedan badnjak dok u zaleđu čak tri. Kućni starješina, pater familias, unosio bi u kuću badnjak do metra dužine, obično masline, crnike, smokve ili hrasta, i krenuo bi pravi ritual. Domaćin u Ravnim kotarim bi tri puta ulazio čestitao prigodnim stihovima dobro zdravlje i obilje. U Arbanasima se znala unositi slama pa bi ljudi na nju stavljali stolnjak i jeli s nje. Dinarski običaji govore kako je domaćin dočekivao pastira sa paše te nazdravljao ovnu zvonaru a pastir bi potom odlomio pogaču na kojoj je svijeća i nazdravio uz čašu vina. –
Glavnu ulogu u dnevnim pripremama obavljale su žene dok su muškarci preuzimali obveze tijekom večeri od kojih je jedna bila molitva.
Zašto se Božić slavi 25. prosinca?
Etnologinja Lulić Štorič podsjeća na činjenicu kako nije poznat točan datum Kristovog rođenja ali već je prorok Izajia u Starom zavjetu najavio njegov dolazak. Uz to, u prvim stoljećima starog Rima bilo je raznih vjerovanja a od svih prevladalo je ono u nepobjedivo Sunce. Potom je 313. car Konstantin uveo običaj da se uz ostalo na taj dan može slaviti i Kristovo rođenje dok je 381 car Teodozije uvodeći kršćanstvo kao dogmu samo potvrdio 25, prosinca kao datum Kristova rođenja. Smatra se da je službeno taj datum zaživio u 4 stoljeću.
– Kuriozitet je i to da se 25.12. smatrao početkom Nove godine sve dok Julije Cezar nije prebacio Novu godinu sa proljetnoga solicticija na zimski, točnije prvog dana u siječnju.
Prvi adventski vjenčići u Zadru
Ustvrdivši kako tradicija nije u cijelosti upisana u kamen već se vremenom mijenja tako i neki običaji nekada u našim krajevima nisu postojali a onda su došli naglo. Njihova povijest seže od 19 stoljeća a za nastanak je zaslužan pastor iz Hamburga kojem je početkom 19 stoljeća bilo žao siromašne djece pa im je Božić približio tako da bi ih okupio te napravio četverokut od daščica na koje je slagao dan po dan crvene svjećice a nedjeljom bijele. Usput im je pričao božićne priče što je mališane oduševilo. Običaj je prihvaćen a vremenom je četverokut postao krug u koji su se plele zimzelene grančice i stavljala slama.
– Krug predstavlja savršenstvo i zbog toga je adventski vjenčić logično i dobio takav oblik –
Bor se pak prvo kitio jabukama i svjećicama a potom kuglicama. Kićenje bora je poseban ritual za domaćina jer razvija kreativnost maštu i zaigranost, u biti spaja ugodno i korisno, zabavu i tradiciju.
– Priobalni i otočni krajevi zadarskog kraja pamte slavljenje kralja koji je unatoč privilegijama imao težak zadatak pogostiti cijelo selo i miriti mještane u sporu. Etnologinja Lulić dodaje kroz smijeh da je običaj nestao u 19 stoljeću vjerojatno jer su mještani bankrotirali pa je običaj sačuvan samo na Velom ižu. Mali Iž je na Tri Kralja imao običaj da bi magarca obukli u čarape, sa strane bi imao dvije košare i bio bi sav okićen pa su ga takvog momci vodili domaćinima uz ritualnu recitaciju a oni njih darivali obično bajamima ili narančama.-
Jela se riba, obično brudet i hobotnica sa krumpirima te fritule. Uz spizu idu i čestitarske pjesme a osim opće poznatih crkvenih, ostali napjevi i pjesme su bile vezani za određeni kraj ili mjesto.
– Dok sam živjela u Kalima bilo je još živahno kada bi navratili mladići koji bi prvo kadili pa čestitali pjevajući -“Na dobro nam došla Badnja večer” te u rimi spomenuli sve božićne blagdane a onda zatražili smokve ili mendule a domaćin bi ih rado poklonio.-
Svake godine tradicionalni godišnji običaj održava zajedništvo mještana Neviđana na Badnjak, Staru godinu i Sveta tri kralja – NEVISKA KOLEDA DATIRA IZ 17. STOLJEĆA
Tko je bio Djed Mraz?
Djecu danas sve više zbunjuje tko je Djed Mraz a tko Djed Božićnjak. Tko je taj lik i otkud potječe?
– Sve je krenulo od Sv. Nikole pa se moramo vratiti u doba reformacije kada se smatralo da nije primjereno slaviti toliko svetaca pa su Sv. Nikolu izbacili a ubacili malog Isusa. Sveti Nikola ipak ostaje u katoličkim i pravoslavnim sredinama. U 19 stoljeću američki učenjak Clemet Moore pričao je svojoj djeci priče o Sv. Nikoli ali je stvorio svoj lik tog sveca tako da mu je obukao crvenu haljinu i stavio kapicu na glavu te skladao pjesmicu gdje ga je prvi puta nazvao Santa Clause. 50 godina kasnije američki likovnjak Thomas Nast dodaje tom liku sanjke i sobove i kao takav postaje tradicija u SAD u. Rusija pak zabranjuje slavljenje Sv.Nikole a kako je ljudima nedostajao svetac za slavljenje, Lenjin je izmislio Djeda Mraza tako da se taj običaj proširio i na neke druge države. Božićnjak je u nekim dijelovima Hrvatske naziv za pogaču koja se stavlja na stol pa bi se možda Djeda Mraza trebalo prisjetiti uoči Nove godine kako bi se zaokružila priča o smislu božićnog duha pomirenja – kaže naša gošća ističući još jedna običaj koji se vezuje za slavljenje Nove godine u zadarskom kraju.
– U nas su na Staru godinu mladići vukli stare važe i kante kao oprost od Stare godine a u nekim mjestima su se palile vatre. Stara godina i Božić imali su isto isto značenje, uz paljenje vatre, ljudi bi se sastajali na koledišćima, igrali bi kola a kada bi kucnula Nova, prvi gosti koji bi dolazili u posjet obično su se međusobno pomirili – završava ovu temu dr. sc Jasenka Lulić – Štorić.
