U izdanju Sveučilišta u Zadru i Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije Zmajević objavljena je znanstvena monografija “Kožino – temeljne odrednice mjesnog identiteta: prostor, prošlost i jezična baština”, urednika Josipa Faričića i Zdenka Dundovića. Kožino posljednjih desetljeća obilježava sveobuhvatna preobrazba kao posljedica sve intenzivnijeg bavljenja turizmom pa su autori istraživali arhivsku građu i druge relevantne izvore podataka, obavili terenska istraživanja i zatim rezultate svojih istraživanja uobličili u tekstove koji osvjetljuju identitet Kožina.
U člancima arheologa Mata Ilkića i Mate Parice navodi se da prošlost Kožina seže barem u antičko doba, što se može vidjeti po ostacima lučke infrastrukture u morskom pojasu te arheoloških ostataka na koje su naišli stanovnici pri obradi polja. Iako na obalnom području nije bilo sustavnih arheoloških istraživanja, svjedočanstva mještana te slučajni nalazi svjedoče o ranoj naseljenosti i gospodarskom vrednovanju prirodnih resursa. Nažalost, obalni je dio Kožina gotovo u potpunosti izmijenjen ali i zasićen gradnjom stambenih objekata, vikendica i objekata namijenjenih iznajmljivanju turistima pa je vrlo teško ili posve nemoguće utvrditi arheološke ostatke. Među slučajnim nalazima o starijoj prošlosti svjedoči pronađeni rimski carski novac iz 3. stoljeća te iz kasnoantičkog razdoblja.
U mnogim arhivskim dokumentima dokumentiranoj studiji Nikole Jakšića navodi se da je Kožino ime dobilo po zadarskom plemiću, Koži II. Bartulovom Saladinu iz 14. stoljeća, potomku još poznatijeg Kože I. Saladina iz 13. stoljeća, jednoga od najbogatijih Zadrana u srednjem vijeku. Ime prvog Kože susreće se prvi put u izvorima 1251. godine, zatim i u nizu važnih društvenih događaja pa i u pismu pape Klementa IV. On prvi među Zadranima kupuje godine zemlje duboko u zaleđu Zadra, čak u Kruševu, od krbavskih kneževa Matije i Bartola. Imao je kuću u najelitnijem dijelu Zadra, tik do Kneževe palače, s njezine južne strane, a u oporuci je svakom prosjačkom samostanu od Drača do Trsta ostavio po 25 malih mletačkih denara, kao i novac za izgradnju jedne crkve i hospitala na terenu izvan grada.
Kožino selo (kasnije samo Kožino) je kao mjesto formirano unutar Petrčana, koje su tada obuhvaćale prostor od Dikla do Zatona. Na tom se prostoru u srednjem vijeku spominju crkve sv. Vigilija, zatim sv. Bartola (danas ruševina koju je najvjerojatnije podigao Bartul Saladin) te sv. Petra, koja je u 14. stoljeću preuzela ulogu župne crkve novog sela nazvanog Kožino. Kožina kći Pelegrina oporučno je posjed 1392. godine ostavila koludricama u samostanu zadarskih pučanki.
U poglavlju Zdenka Dundovića doznaje se kako se osnivanje župe u 16. stoljeću podudarilo s mletačko-osmanskim ratovima, odvođenjem stanovništva u ropstvo, iseljavanjem domicilnoga stanovništva prema Apeninskom poluotoku i naseljavanjem morlačkoga stanovništva, što je posljedično utjecalo na različite aspekte svakodnevnoga života. Prema arhivskim izvorima Zadarske nadbiskupije, Kožino je ustrojeno kao župa najkasnije od 1575. godine, a nova župna crkva je sagrađena nakon što su Osmanlije uništile obližnje Blato. Seoski župnik bio je tada svećenik glagoljaš Šime Bačić iz Pašmana, koji navodi kako u mjestu nema ekskomuniciranih vjernika, priležnika ili heretika, kako su Kožinjani dobri kršćani i katolici, ali iznimno siromašni. Župnik je posvjedočio da je oko 1601. godine Kožino zahvatio veliki požar, a s obzirom na to da su sve kuće bile slamarice, izgorjelo je cijelo selo.
Grozdana Franov-Živković dala je pregled stanovništva Kožina u glagoljskim rukopisnim dokumentima. Uz ostalo, ona ističe da u početku žitelji Kožina nisu imali stalna prezimena, već tzv. pridivke. Ipak, u različitim popisima pojavljuju se neka i danas karakteristična prezimena za to mjesto (Medić, Pavić, Stručić, Puhalović…), zatim Stanin, Sandalić, Bilov, Višić, Veljano, Strizirep, Prčić, Crnošija, Masnić…
Prikazima Kožina na starim kartama i kožinskim toponimima bavio se jedan od urednika knjige Josip Faričić. Na katastarskom planu Dikla i Kožina iz 1826. godine zabilježeni su toponimi Kožino, Fažana, Uvala sv. Bartula, Podgajnice, Brajde, Njivice, Bandire, Katarišćina… Na suvremenim katastarskim planovima i u drugim izvorima zabilježeni su brojni drugi povezani s reljefnim oblicima (Draga, Duboke drage, Dolac, Krug), s poljoprivredom i posjedničkim odnosima (Plovanija, Civaleština, Skaveština, Frataština…), vlasnicima (Čačinka, Kovačuša, Ladićka, Milićka…). ZanimIjiv je toponim Dangubica, gdje je po iskazu starijih ispitanika zemljište plitko i oni koji su ga kultivirali bespotrebno su gubili svoje vrijeme. Kožinska toponimija važan je dio kulturnog identiteta koja upućuje na suživot nekadašnje ruralne zajednice s prirodom, posebno s biljnim svijetom i obradivim česticama kao najvažnijim prirodnim resursima.
U poglavljima Ante Bralića i Ante Gverića navodi se kako je Kožino još krajem 19. stoljeća bilo relativno maleno mjesto, pa je popisom 1857. utvrđeno 153 stanovnika, za razliku od 1949. godine kada ih je bilo 501. Druga polovica 20. stoljeća započela je izradom dokumenta „Perspektivni plan unapređenja vinogradarstva i voćarstva po domaćinstvima za razdoblje od 1951. do 1953. godine“. Predviđao je, između ostalog, sadnju 80.100 čokota loze, 1.390 maslina i 1.195 smokava, no kako koncept seljačkih radnih zadruga nije zaživio, plan nije ostvaren. Kožinjani su se oslanjali na vlastite snage, volju i upornost da obrađuju svoje poljoprivredne površine bez obzira na okolnosti društveno-gospodarskog razvoja. Zbog toga su s vremenom postali vrsni maslinari.
U poglavljima Damira Magaša, Denisa Radoša i Mislava Stjepana Čaglja razmotreni su prirodno-geografska osnova te suvremeni društveno-gospodarski razvoj Kožina. Danas je Kožino prigradsko naselje Zadra s oko 800 stanovnika, koje je zahvaljujući razvoju turističke djelatnosti doživjelo iznimnu sociogeografsku preobrazbu. Nekad maleno poljoprivredno naselje postalo je popularno turističko i vikendaško odredište koje je sve privlačnije i kao mjesto stanovanja zbog neposredne blizine većega populacijskog središta. Međutim, velika izgrađenost generirala je i mnoge komunalne probleme koji se tek naknadno rješavaju u sklopu aglomeracije kojom je obuhvaćen zapadni dio zadarske urbane regije. Također, ti su autori istakli prirodni nedostatak luke koja bi osiguravala komunalni vez za lokalno stanovništvo, a potencijalno i pristanište za manje putničke brodove kojima bi se Kožino moglo povezati sa Zadrom i drugim susjednim obalnim naseljima. Taj se nedostatak planira riješiti izgradnjom komunalne lučice čime bi se, uz ostalo, izbjegla opasnost nezakonite izgradnje mnoštva malih pristana.
Ovom znanstvenom monografijom koja je zaključena tekstom Ivana Magaša o specifičnostima mjesnoga kožinskog govora, upotpunjen je mozaik kojim Sveučilište u Zadru s partnerskim ustanovama namjerava znanstveno „popločati“ cijeli prostor zadarske regije. Knjiga se može kupiti u sveučilišnoj knjižari Citadeli te preko web shopa po cijeni od 50 eura.
