U ciklusu predstavljanja znanstvenika Sveučilišta u Zadru „Srijedom u sridu“ sinoć je gostovala izv. prof. dr. sc. Irena Radić Rossi, vrsna znanstvenica i podvodna arheologinja koja već desetljećima radi na otkrivanju podmorske kulturne baštine, ujedno dobitnica priznanja Zlatni trozubac koje dodjeljuje Međunarodna akademija podvodnih znanosti i tehnika.
Radić Rossi radila je na Odjelu za arheologiju Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, a od 2009. godine na Odjelu za arheologiju drži nastavu na kolegijima Uvod u arheologiju, Uvod u podvodnu arheologiju, Muzeologija, Brodovi i plovidba u Sredozemlju kroz povijesna razdoblja i Arheologija broda. Od 2013. godine nositelj je kolegija s pomorskom tematikom u okviru poslijediplomskog studija Arheologija istočnog Jadrana.
– Podvodna arheologija dogodila se slučajno, s prvim zaronima a zatim istraživanjima koja su me vukla da nastavim dalje. Recimo, brodolom kod Gnalića koji je otkrio pokojni akademik Ivo Petricioli, organiziravši prvu istraživačku kampanju u manje od mjesec dane od dojave, lokalitet je koji je umnogome odredio moje istraživačke interese. Istraživanjima su se tada priključili Sofija Petricioli i Ksenija Radulić, kako bi se spasilo što se spasiti da. Kada smo došli na lokalitet 2012. godine govorilo se da je sve istraženo, no otkrili smo nevjerojatnu priču koja je sličnija romanu nego arheološkom istraživanju. Ta istraživanja su zahtjevna, traju više godina i na jedan način odrede vašu znanstvenu karijeru, rekla je Radić Rossi u razgovoru koji je vodila s voditeljicom Odjela za protokol i komunikacije Sveučilišta u Zadru Ivanom Zrilić.
Istraživanjem su utvrdili da brod leži u drugačijem položaju nego se mislilo. Otkriveni su očuvani dijelovi konstrukcije, organski materijali, bačve, drugi nalazi opreme i tereta. U mletačkim arhivima otkrilo se kako je brod 1569. porinut u mletačkom brodogradilištu, izgradio ga je vrsni moreplovac Frane Valenčić iz Korčule, zna se tko mu je bio kapetan i tko su bili ljudi uključeni u život broda. Ostaje još istražiti arhive u Istanbulu, budući da je brod bio zarobljen i deset godina u osmanlijskim rukama, a dosta je posla i ispod mora.
– U plitkim morima može se duže istraživati, kroz tri zarona dnevno i do devet sati, no sa zaronima na 40 metara dubine je drugačije. Mora se odraditi dekompresija, ograničena je količina zraka pa se uz sve pripremne radnje može zaroniti najviše dvaput dnevno. Nakon toga slijedi sređivanje dokumentacije, nekada i nakon večere. Svaki put kad se dolazi u dužu kampanju potroši se tjedan dana na skidanje naslaga, zatim radi istraživanje i na kraju opet tjedan dana treba da se nalazište naspe kako bi se zaštitilo. Kako financija nema dovoljno, istraživanju traju godinama i ja se nadam da ću u mirovinu otići sa zaključenom pričom oko Gnalića, kaže Radić Rossi.
Tijekom godina doživjela je puno događaja koje su postale anegdote, poput onog kada su kod Raba označavali amfore malim plovcima i brojkama. Kada su se vratili vidjeli su da na jednom dijelu nema brojeva na njima, jer ih je hobotnica koja je živjela u jednoj od njih sve uzela i postavila na ulaz ispred svoje amfore.
– Ribe se naviknu na vas, postanete dio ambijenta i onda se ne daju maknuti ispred objektiva, dolaze znatiželjni rakovi i svakakva bića iz mora.
Nažalost, kao i u svakoj struci sve je manji interes mladih za studiranjem i znanstvenim radom.
– Zanimanje generalno kod nas pada ne samo za arheologiju, nego sve što se radi. Generacije od prije petnaestak godina bile su jako entuzijastične, danas malo probaju pa vide sviđa li im se, često odustanu… Rijetko se pojavi taj žar bez kojega se ne može raditi ovaj posao. Ako si entuzijast, nije zahtjevno, ako nisi onda je užasno zahtjevno. Postoje kvalitetni mladi ljudi koji znaju što hoće, ali okruženje se promijenilo i obrazovni sustav mora naći zajednički jezik s njima, zaključila je Radić Rossi.
