U moru znanstvenih radova i monografija koji se svake godine objavljuju u znanstvenoj javnosti malo je onih za koje se može reći da su nezaobilazan prikaz nekog predmeta proučavanja, kao i znanstvenika koji stoji iza njih. Jedno od takvih zasigurno je knjiga „Fragmenti iz liburnskog svijeta“ koju je ove godine objavio profesor emeritus Brunislav Marijanović, o nekropolama na Ljubačkoj kosi, u kojoj zahvaljujući svom dugogodišnjem radu i završnoj sintezi baca novo svjetlo na ovo vrijeme ljudske povijesti na širem zadarskom prostoru.
Prof. dr. sc. Brunislav Marijanović rođen je 1949. u Prozoru (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu, a potom i gimnaziju završio u Jajcu. Godine 1968. upisao studij arheologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje je diplomirao, završio poslijediplomski studij i doktorirao. Samostalan istraživački rad započeo je 1975. kada je vodio iskopavanje na željeznodobnoj gradini „Kopilo“ kod Zenice. Daljnji istraživački rad prof. dr. sc. B. Marijanovića odredila je njegova tzv. „hercegovačka orijentacija“ u istraživanju neolitika i eneolitika na tomu dijelu Bosne i Hercegovine. Godine 1990. je prešao u Arheološki muzej u Splitu a 1993. izabran je za docenta na Odsjeku za arheologiju tadašnjeg Filozofskog fakulteta u Zadru.
Važnija istraživanja koja je provodio bila su Crno vrilo kod Zadra, prvo neolitičko naselje u Dalmaciji na kojem su otkrivene nastambe, Barice u Smilčiću, Gudnja kod Stona, tumuli na Ljubačkoj Kosi, Krnezi i Podvršju, nekropola „Venac“ na Ljubačkoj Kosi, Gradina u Zemuniku, nekropola Nadin itd.
U monografiji je obuhvaćeno 35 istraženih grobova u kojim je pokopano oko 50 osoba, bilo da se radi o humcima nekropole koji pripadaju vremenu od kraja 10. do 7. st. prije Krista ili skupini tzv. ravnih grobova iz 6. i 5. stoljeća pr. Krista. Prema prikupljenim nalazima autor zaključuje kako se radi o članovima liburnske društvene elite, koji su pokapani s raritetnim nalazima i ukrasima kakvih ima malo gdje u Dalmaciji.
Prema nalazima je jasno kako je Ljubač bio izuzetno važno naselje, središte u koje su se slijevala dobra s različitih strana, od Istre do Bokokotorskog zaljeva. Međutim, sami pojedinačni nalazi ne daju jasnu sliku, koju je moguće dobiti tek kada se prouče kombinacije i grobne cjeline u koje su pokojnici pokapani.
Teško da će se u zadarskom okruženju naći drugi ovakav arheološki Eldorado, gdje je na prostoru od nekoliko četvornih kilometara, koncentrirano više od 100 grobnih humaka, a dio nalaza svjedoči o početku života na ovom prostoru za vrijeme neandertalaca. Nažalost, prostor se kasno počeo ozbiljno istraživati, tek od 1986. kada na ovo nalazište dolazi prof. Šime Batović sa svojom tadašnjom asistenticom Sinevom Kukoč. Puno su aktivniji bili arheolozi-amateri, a zapravo pljačkaši, koji su prodavali artefakte na crnom tržištu.
– Velika količina jantara, jedan primjerak antropomorfnog torza s lavljim tijelom i ljudskim likom, koji se može usporediti s egipatskim sfingama, unikatna fibula s likom zmije i tri luka, pokazuju da su se ukrasi radili po narudžbi i da su se ovdje pokapali elitni pripadnici zajednice, napominje Marijanović.
No najzanimljiviji je bio grob u kojem su pokopane četiri osobe koje su istovremeno izgubile život. Da je bila riječ o epidemiji bilo bi još sličnih napada, pa je ta pretpostavka odbačena. Nema tragova niti sukobu između dviju različitih populacija, pa je jedina teza da se radi o smaknuću istaknutih članova zajednice, jedne obitelji s djecom, zbog nekih unutrašnjih razloga. Koji su oni bili ostat će zauvijek nepoznato, ali svjedoče o dramatičnim događanjima koja su se nekada davno događala na Ljubačkoj kosi.
