Prošli je tjedan u zagrebačkom KIC-u predstavljena knjiga Crno na bijelo i vice versa našeg dugogodišnjeg profesora Vinka Srhoja. Knjiga je posljedak godišnje nagrade HS AICA-e koju je profesor Srhoj dobio 2019. godine za ukupan rad na polju kritike.
Na predstavljanju u KIC-u govorili su Silva Kalčić predsjednica AICA-e, kritičar Ivica Župan, urednik knjige, Vesna Vuković, kustosica, istraživačica i kritičarka, Nevenka Šarčević, glavna urednica časopisa Kontura i sam autor.
Silva Kalčić iz knjige Vinka Srhoja izdvojila je tekst o spomenicima politici nekada i danas (Studija slučaja: Augustinčićev Josip Broz Tito nasuprot Kovačićevu Franji Tuđmanu), jer rasprava o vrijednosti umjetnosti rijetko je lišena rasprave o njezinoj ideološkoj podlozi i povijesnom kontekstu.
“Kada je javna skulptura u pitanju, nepisano je pravilo da njezina opstojnost nikada ne zavisi od njezine estetske vrijednosti, nego od njezine političke legitimacije” (V.S.). Vinko Srhoj piše likovnu kritiku jer iznosi vrijednosni sud o djelu – što je posebno važno kod aktualnih izložbi i umjetničke produkcije, no pristupa mu alatima i metodom znanosti povijesti umjetnosti. Dakle, djelu pristupa iz pozicije podjednako kritičara i povjesničara umjetnosti.
Ivica Župan evocirao je rane Srhojeve godine od 1976. kada je doselio u Zadar studirati književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Već kao brucoš te je godine počeo, iz tjedna u tjedan, objavljivati likovne kritike u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, rame uz rame s Duškom Kečkemetom, legendom splitske likovne kritike.
– Bilo je fascinantno da su najčitanije i najuglednije novine u Dalmaciji, koje su bile čitane po cijeloj Dalmaciji, svoj prostor otvorila studentu prve godine povijesti umjetnosti. Uskoro je Srhoj počeo objavljivati i u stručnim glasilima i znanstvenim publikacijama i vrlo brzo je kao autor stekao vidljivost i prepoznatljivost u cijeloj bivšoj državi. Do danas je stvorio fascinantan i za hrvatsku kulturu dragocjen opus. U ovu je knjigu uvršteno tek deset posto Srhojevih likovnih kritika, što govori da je on ne samo jedan od najboljih, nego i najaktivnijih i najradišnijih naših likovnih kritičara.
Na kraju predstavljanja Vinko Srhoj je istaknuo onu situaciju koja ga je učinila slučajem hrvatske kritike pa i predmetom sudskih tužbi. A razlog te njegove pozicije u tome je što za svaki i najbeznadniji umjetnički pokušaj postoji netko tko će ga „opjevati” i biranim riječima opravdati.
Fizionomija domaće kritike, ustvrdio je Srhoj, u velikoj većini (izuzetaka uvijek ima) je takva da u njoj prevladavaju kritičari koji opisuju i prate s jednakim, uporabio je oksimoron, ravnodušnim oduševljenjem sve što im dođe pod ruku. Ni najveći promašaji, a kamoli nešto lošiji rezultati, u kritičarevoj valorizaciji neće biti registrirani a tko je jednom pripušten u umjetnički prostor može se nadati trajnom ostanku u njemu, što god dalje radio, napredovao ili oscilirao u kvaliteti. Zato konsternacija naših umjetnika negativnom kritikom često završi i na sudu kao zadnjoj instanci obrane časti i ugleda njihove umjetnosti.
