Četiri puta su četvero glumaca uz ovacije publike izlazili na pozornicu Kazališta lutaka nakon postpremijerne izvedbe (Pret)posljednje pande ili statika na Zadarskom kazališnom ljetu.
Naslov tog dramskog teksta za koji je Dino Pešut dobio nagradu Marin Držić, na prvu izaziva nedoumicu. On dobiva svoj smisao kroz samu predstavu koju je Vinko Radovčić postavio kao jedno od svojih najboljih kazališnih režija. Poetska je to priča o odrastanju i srozavanju male „bande” iz Siska, rođene 1990. godine, koji kao pripadnici postratne generacije prolaze tranziciju Hrvatske
. I bez obzira što je takva, kakva je – to je moja zemlja. S tom pjesmom po izboru Radovčića završava predstava, koja je ogolila zbilju hrvatskog društva i političke groteske. Ona je bila prepoznatljiva svima u publici. I zato nakon gledanja te predstave od sat i 20 minuta, ostaje onaj osjećaj čvrstine iz drugog djela naslova tog dramskog djela.
On je uprizoren 2015. godine u ZKM-u, ali u proširenom izdanju esencijalnog teksta, koji je dominantan u zadarskoj produkciji.
Scena je zemljana podloga, a glumci u donjem rublju doboko su uronjeni u tu kako kaže dječja pjesmica „ jednu zemlju malu”. Četiri “pitara” sa suncokretima jedini su uz križ stvarni rekviziti predstave dok sve ostale govorom tijela predočavaju mladi glumci.
Sinoćnja publika bila je oduševljena i glumačkim kreacijama četvero većini nepoznatih glumaca. Uz Mirjanu Đan koja je bila otkriće u Radovčićevom Umišljenom bolesniku, iz Petrinje su Tea Harčević i Tomislav Dunđer. To dvoje glumaca sugerirao je autor dramskog teksta smještenog u sam Sisak. Četvrtog lika glumci Filip Lugarić iz Pule. Svi oni su sjajno prikazali transformacije svojih likova i ispričali jednu tipičnu hrvatsku priču po modelu Car je gol.
Vrijedno su radili tijekom vrelih ljetnih dana i dali sve od sebe u predstavi (Pret)posljednje pande ili statika koja nikako ne zaslužuje izumiranje na kazališnim daskama.
Predstava je nastala u koprodukciji HNK Zadar i kazališne udruge Drama Plus.
