Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar priredila je izložbu Retrospektive zadarskog slikara Tomislava Čerina koja se do 7. studenog 2022. može razgledati u Gradskoj loži i izložbenim dvoranama Kneževe palače.
Treći dio, a to su Tomini krokiji iz Varoši mogu se vidjeti kultnoj Đini.
Kustosica izložbe je Koraljka Alavanja a recezent prof. dr. Vinko Srhoj, jedan od preostalih likovni kritičara. Uz njih je na izložbi govorio živopisni Miljenk Domijan, dok je Srhoj pročitao svoj stručni pogled na stvaralaštvo Čerine koje se, kako je rekao, iz apstrakne u figurativnu fazu njegovih krajolika, vratila u jednu najnoviju i najbolju apstrakciju naslikanu ove godine.
Uz najavu izložbe, iz Narodnog muzeja su poslali i Srhojev tekst o Čerini iz kataloga.
“Tomislav Čerina (Benkovac, 1950.) svoje je slikarske početke još u vrijeme studija u ranim sedamdesetim godinama, vezao uz motive krajolika u tehnikama akvarela, pastela i ulja na platnu. Poseban nerv za krajobrazne motive iskazivao je naglašavanjem atmosferičnosti, transparencije (posebno u akvarelu i gvašu), i lazura kod kojih je “vodeni medij” rastvarao prizor do kolorističkih akcenata i žarišnih punktova postvarenih bojom, bez crtanja, detaljiziranja, naknadnih ispravki i dorada. Ti su počeci, bez prethodnika i vidljivih uzora, pritom uvijek više bili zagledani u doživljaj motiva po sebi negoli u povijest slikarstva i isticanje srodstva s nekom od dionica moderenističke tradicije ili autorstva.
Obrat koji ničim nije bio nagovješten, izuzmemo li ono turnerovsko rasplinjavanje do “slabe vidljivosti” i nestajanja obrisa prirode u vodenom zasićenju i isparavanju, dogodio se je u drugoj polovici sedamdesetih, te nastavio u osamdesetima. Osamdesete su najplodnije slikarovo razdoblje kako po brojnosti radova tako i po izlagačkoj aktivnosti. U tom je razdoblju došlo do zaokreta od motiva vezanih uz krajolike i impresiju prirodom, prema apstrakciji, materičnoj i znakovno-simboličkoj. I sami naslovi slika doživljavaju preobrazbu od zavičajnih toponima Ravnih kotara i Bukovice (kojima će se, nakon još jednog skoka, opet vratiti oko 2000. godine), prema literarnim, simboličkim i metaforičkim naslovima/esejima. Apstraktna dionica slikarskog puta Tomislava Čerine završava s početkom Domovinskog rata.
Nakon toga gotovo nevjerojatan muk, odustajanje od slikanja kroz gotovo dvadesetegodišnje razdoblje, i novi početak u novom tisućljeću, u kojemu je slikar radikalno preobrazio slikarsku fizionomiju prema krajobraznom realizmu. Moglo bi se govoriti o povratku korijenima iz predapstraktnog razdoblja, ali je novi krajolik sasvim drugačije konstitucije.
Od prvotno akvarelnog naglašavanja slike kao ugođajne i atmosferske, slikar je prispio “na žalo” djetinjstva, dakako opet u ishodišnu arkadiju Bukovice i Ravnih kotara, ali je očvrsnuo zajedno s krajolikom. Nema više ni znakovite literarizacije naslovnih tema iz vremena apstrakcije, nego vlada tek jedan zajednički poopćeni naziv – Krajolik, mada se nerijetko prepoznaju konkretni motivi zadarskog zaleđa. (V. Srhoj)
