Sociolog mr. sc Mirko Petrić jedan je od istraživača na velikom europskom projektu INVENT – u kojem sudjeluje Institut društvenih znanosti Ivo Pilar na kojem je Petrić stručni savjetnik pri područnom uredu Split.
On je i viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, a u javnosti poznat po znanstvenom zanimanju za područje kulture. Petrić je izabran za člana izvršnog odbora istraživačke mreže za Sociologiju kulture Europskog sociološkog društva (ESA RN07) za razdoblje 2021.-2023
U časopisu za kulturu Vijenac objavljen je intervju s Petrićem kojeg je na svoje stranice prenio Pilar, a mi prenosimo najzanimljiviji dio rezultata istraživanja koji se odnose na generaciju Z.
„S milenijalcima, rođenima sredinom osamdesetih, počinje trend naglašavanja vlastite osobe i njezine posebnosti u kulturnim izborima: ja nisam mainstream, kao da kažu tada rođeni sudionici. Paradoks je pritom da svoju navodnu posebnost i individualnost zasnivaju na potrošačkim sadržajima koje plasira kulturna industrija. Generacije rođene devedesetih vide pak svijet kao mjesto na kojem razne nacije imaju svoje kulture, što je očito posljedica školovanja u vremenu u kojem su u školskim programima i poduci bili natprosječno zastupljeni sadržaji povezani s nacionalnom kulturom.
No, kada se dođe do generacije rođene na prijelazu stoljeća, dakle one koja sada studira, prvi se put bilježi da njezini pripadnici zapravo ne mogu gotovo ništa suvislo i povezano reći o kulturi. Generacija Z pokazuje se potpuno nesposobnom diskurzivno komentirati kulturu. Kako nam je na početku istraživanjem bio zahvaćen razmjerno malen broj njezinih pripadnika, pomislili smo da je problem možda u tome. Međutim, potom smo proveli ciljana dodatna istraživanja među polaznicima jedne umjetničke akademije i studija društvene skupine predmeta na jednom Filozofskom fakultetu. Pokazalo se da ni ondje stanje nije ništa bolje, odnosno da ni studiranje na tim tradicionalno kulturi usmjerenim studijima ne pomaže polaznicima u artikuliranju govora o kulturi.
Tko je odgovoran za poraznu artikulaciju govora o kulturi generacije Z? Mnogi su skloni krivca tražiti u društvenim medijima.
– Društveni mediji i način komuniciranja u njima sigurno su znatno pridonijeli sadašnjem stanju, no sigurno je da nisu jedini odgovorni. Svi smo mi odgovorni, moglo bi se reći citirajući naslov jedne davne knjige. No smatram da je ipak najviše zakazao školski sustav. Način poduke koji se u njemu danas prakticira jednostavno ne vodi ni znanju ni mogućnosti izražavanja o različitim važnim područjima ljudskog života, pa nažalost ni o kulturi i umjetnosti, koje su toliko značile prethodnim generacijama. Pritom, da se razumijemo, smatram da je tzv. škola za život veliki korak unatrag, čak i u odnosu na doista bespotrebno bubanje napamet koje je provodio sustav koji joj je prethodio. Na brojnim primjerima primjećujem da djeca više ne znaju ni što bi trebala bubati, a da se u tome ne snalaze ni nastavnici.
Koji su mogući alternativni pravci promjene svijesti u shvaćanju kulturnih politika, nužni za zaustavljanje negativnih trendova?
– Odgovor je kratak i sadržava tri riječi koje je davno kao ključne izdvojio tadašnji britanski premijer Tony Blair: obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje. Smatram da su obrazovni sustavi i njegova prosvjetiteljska komponenta presudno važni za preokretanje negativnog trenda, a doprinos naravno može i treba dati Ministarstvo kulture i medija, kazao je među ostalim mr. Petrić.
Zanimlljivo je i njegovo očitovanje o sudjelovanju građana u tzv. kulturnom životu.
– Neke teorije kulturne potrošnje naglašavaju da ne postoje tzv. neparticipanti, odnosno ljudi koji u svojem životu ne sudjeluju barem u nekom obliku kulturne djelatnosti. Pitanje je samo prepoznaje li njihove potrebe kulturna politika ili joj one posve izmiču. I u našem istraživanju pokazalo se da ispitanici iz ruralnih sredina spominju da nedostaje domova kulture i aktivnosti u kojima su nekad mogli sudjelovati. Drugi su, pak, u tako lošem financijskom položaju da si ne mogu priuštiti odlaske u kazalište ili kino. Treći je, pak, problem, nedostatak potrebe i navike susretanja s kulturnim sadržajima, koji se mnogo više primjećuje kod muškaraca nego kod žena. Naša istraživanja upućuju na to da je u Hrvatskoj došlo do feminizacije potrošnje visoke kulture: žene čitaju knjige, odlaze u kazalište i na izložbe znatno više od muškaraca. Uz to što je takav podatak pohvalan za žene, on nažalost može značiti i da se kultura u društvu više ne smatra toliko važnom, kao što je slučaj i s brojnim feminiziranim profesijama poput novinarske ili obrazovne.
Cjelovit intervju može se pročitati na ovoj poveznici.
