ndrije Finke i Frane Brajkovića.
Obojici je to ukoričen pjesnički prvijenac – s jedne stranke glazbenik Frane Brajković, a na drugoj znanstvenik Andrija Finka, profesor na zadarskom sveučilištu. Urednica zbirke, također Zadranka, pjesnikinja s puno više staža Selma Sarajlić Kanazir, napisala je kako su njih dvojica stvorila jedan glas, u smislu riječi. Zbirka je podijeljena u dva dijela, autori govore istu priču, s tim da je Finka objavio 35 pjesama.
I nekako se čini da je više ponosan na njih nego na sve svoje znanstvene radove i znanstvenu reputaciju o kojoj ćemo nekom drugom prilikom.
Frane je, kaže nam, dao naslov, koji ima zbiljsko značenje – da im je ta zbirka jedna osobna satisfakcija, nagrada za to što su uspjeli predočiti jedan dio života. A on je svjedočanstvo duha i vremena koji se događao u posljednjih pet, šest godina. Potke koja ih povezuju su zadarska Varoš, otoci (Finka živi u Salima, op.a), život na ulici, mediteranski pristup.
– Ima tu dubine, govori Finka, svjestan da svatko tko čita njegove pjesme ima pravo i na drugačiju percepciju. Nalazimo se na ishodištu jedne priče, nultoj točki odakle je sve krenulo, razvilo se, raspršilo i na kraju ponovno materijaliziralo, rekao je debitant u svijetu pjesništva.
Zbirka pjesma koju su predstavili Brajković i Finka, simbol je načina ljepote života, koji se, ističe Finka, ne nalazi u blještavilu stvari, već u malim svakodnevnim radnjama i susretima koji oplemenjuju.
To je taj pjesnički izričaj života, objavljen u autentično zadarskoj zbirci. U duhovnom smislu, ona je nastala u vremenu oko Nove godine, kada smo svi bili zatočeni u neizvjesnosti korona vremena. Materijalno, dogovarala se u Đini, gdje je i predstavljena. Prvi put uz janjetinu, 10 litara vina i Joe Cockera u tri sata nakon ponoći, a nakon mjesec dana sve je bilo isto, samo što je pjesnički dvojac “razvaljivao” Cockera u pet sati ujutro.
