Samostan u Karinu Donjem je svojim dijelovima, da se našalim i parafraziram Miloševića, nakon rušenja u Domovinskom ratu i obnove sada puno autentičniji nego što je bio prije nje, rekao je sinoć Miljenko Domijan, konzervator i predsjednik Hrvatskog vijeća za kulturna dobra, ujedno i čovjek koji je vodio obnovu ovog sakralnog objekta potpuno razrušenog u Domovinskom ratu, na sinoćnjem simpoziju “Franjevački samostan u Donjem Karinu kao primjer razaranja kulturne baštine tijekom Domovinskog rata”, priređenom na Sveučilištu u Zadru u okviru obilježavanja akcije Maslenica.
Kada je nakon Oluje došao u Karin i snimio ostatke samostana, kolege su mu rekli da sumnjaju da se tu nešto može učiniti. Čak je i tadašnji provincijal bio skeptičan i htio je srušiti ostatke, ali je Domijan bio tvrdoglav i čvrsto zagovarao obnovu po principu “kakav je bio, takav će biti”. Ruševina je raščišćena, odvojen arhitektonski od graditeljskog kamena, a potom krenulo u rekompoziciju samostana od starih elemenata, po sistemu lego kockica.
– Bilo je tu mnogo izazova, fratri su imali neku logiku koja je bila uobičajena na tom prostoru, zbog čega smo se često “sudarali” u mišljenjima, ali nisam odustajao od prvotne zamisli. Istočno krilo je bilo sačuvano, imali smo taj potreban supstrat i krenuli u obnovu. Svo dostupno kamenje ugrađeno je nazad, dio materijala pronašli smo poput starih graditelja u rijeci Karišnici, dok je lagani sedreni kamen za svod morao biti nabavljen iz BiH, jer su hrvatski zakoni restriktivniji oko njegove eskploatacije. Obnova je završena 2006. godine, a koštala je 14,7 milijuna kuna, puno manje od očekivanih pedesetak, na koji posao procjenjuje struka, rekao je Domijan.
Prorektor Josip Faričić istaknuo je važnost ovakve obnove, koja ostavlja svjedočanstvo o višestoljetnoj nazočnosti franjevačke zajednicu na ovom prostoru.
– Srpski okupator primjenjivao je ratnu taktike “damnatio memoriae” (brisanje pamćenja), kao i taktiku spaljene zemlje, iako su se namjeravali zadržati na tom prostoru. Željeli su uništiti tragove hrvatske nazočnosti, što je bilo najlakše napraviti rušenjem katoličkih objekata, na kojima su kasnije prodavali zelenilo ili igrali boće. Pripadnost Katoličkoj crkvi ovdje je znak nacionalnog identiteta, pa su prvo stradali vjerski objekti, rekao je Faričić.
