U dvorani samostana sv. Frane u Zadru predstavljena je knjiga “Zadarski sveci – Sveti zadarski i ninski zaštitnici, blaženici i osobe sveta života Zadra i zadarskog kraja” autora fra Stanka Josipa Škunce. Uz autora knjigu su predstavili recenzenti knjige dr. Zdenko Dundović i dr. Ante Gverić.
Škunca je redovnik u samostanu sv. Frane u Zadru, član Franjevačke provincije sv. Jeronima. Bavi se crkvenom poviješću te je autor više knjiga i znanstvenih radova. Na 178 stranica, popraćeno fotografijama, autor u tri dijela prikazuje životopise dvadeset i jedne osobe svetoga života koje je Crkva službeno proglasila svetima ili se na glasu svetosti časte u zadarskom kraju. Autor obrađuje zaštitnike Zadarske nadbiskupije i Grada Zadra (Stošija, Krševan, Šimun i Zoilo) ali i osobe koje su rodnim porijeklom iz Zadra i one koji su djelovali u Zadru.
Prvi dio “Zadarski sveci (duhovni poticaji)” kontekstualizira prošlost kršćanstva na zadarskom području.
– Škunca želi dati cjeloviti pogled na život i mučeništvo svetaca, tradiciju i okolnosti u kojima su njihovi posmrtni ostaci došli u Zadar te na čuvanje njihovih relikvija tijekom stoljeća. Niskom zadarskih svetaca i blaženika (sveti Šimun, Stošija, Krševan, bl. Jakov Zadranin), himana i molitava njima u čast, autor prenosi čitatelja u prva kršćanska vremena koja su iznjedrila istinitu Tertulijanovu izreku: “Krv mučenika, sjeme novih kršćana”, rekao je dr. Dundović.
U drugom dijelu “Sveti zadarski zaštitnici”, Škunca analizira kult zadarskih i ninskih svetaca zaštitnika (Anselma, Ambroza i Marcele), mučenika i priznavalaca iz ranokršćanskih vremena: Stošije, Krševana, Zoila. Autor ne donosi tek biografske i hagiografske podatke, nego koristi deduktivnu i induktivnu metodu u razmatranju pojmova mučeništva i kulta, uspješno balansirajući između konkretnog događaja trpljenja pojedinog sveca, povijesne pozadine u kojoj se ono odvijalo i razvoju štovanja mučeništva. Škunca pojašnjava što su realnost i legenda u štovanju nekog mučenika, uz poznavanje društveno-političkih i crkvenih pozicija u određenom razdoblju.
– Autor podiže iz zaborava svetice i mučenice Agapu, Kioniju i Irenu koje hagiografija stavlja u odnos sa sv. Stošijom i sv. Krševanom. Time naglašava nekoliko puta izrečenu misao u knjizi da je “biskup Donat bio kolekcionar moći svetaca koje se vezuje uz mučeništvo sv. Stošije”. U tom kontekstu, neizostavna je rasprava o sv. Zoilu, zaboravljenom zadarskom svecu čiji je kult bio uzrokom prijepora u 17. st. unutar gradskih zidina i crkvenih struktura, a rezultat je bilo njegovo gašenje, rekao je dr. Dundović.
Zadarskog biskupa Donata Zadrani su zbog svetoga života proglasili svetim, iako se Crkva službeno o tome nije očitovala. Biskup Donat na škrinji sv. Stošije potpisao se kao peccatur, grešnik, „a to se o sebi usuđuju reći samo doista sveti ljudi”, kaže Škunca, koji donosi i tri predaje o dolasku tijela sv. Šime u Zadar.
Dio knjige koji izlazi iz konteksta naslova, rasprava je o sv. Franji Asiškom i predaji o njegovom dolasku u Zadar u 13. st. Tradiciju o dolasku sv. Franje u Zadar autor prikazuje kroz historiografske zapise subraće povjesničara Donata Fabijanića, Franje Gonzage i Oktavijana Spadera Jankovića.
Treći dio knjige u kojem su prikazani životi blaženika i osoba sveta života koji su rodom iz Zadra ili su povezani sa Zadrom tako da su u njemu živjeli, predstavio je dr. Gverić. Fra Šimun Zadranin iz 14. st. s više franjevaca iz naših krajeva djelovao je kao misionar u Bugarskoj. U vjerskim progonima izbjegao je smrt sklonivši se u planinske krajeve gdje je nastavio s misionarskim radom. Umro je na glasu svetosti. Njegova slika koja se čuvala u samostanu sv. Frane uništena je u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu.
– Blaženi fra Jakov Zadranin je pravi uzor predanog redovničkog, franjevačkog života i jedini je Zadranin kojega je Crkva uzdigla na čast oltara. Autor je opisao njegovu beatifikaciju i štovanje u Italiji i Zadru. Taj franjevački brat laik s početka 15. st. u Zadru, život je nastavio u talijanskoj pokrajini Apulija gdje je doživio duboku starost. Njegov kult posebno se razvio kad je njegovo tijelo 20-ak godina nakon smrti nađeno u stupnju neraspadnutosti. Fra Jakovljeva svetost ogledala se u njegovom bogatom duhovnom životu i radosnom ispunjavanju svakodnevnih poslova poput kuhanja, vrtlarstva, pomoći u crkvi, rekao je dr. Gverić. Blaženim je proglašen 1700. g., no kult bl. Jakova u Zadru novijeg je datuma. Prvo hodočašće Zadrana u Bitetto 1989. g. organizirano je sa zadarskim nadbiskupom Marijanom Oblakom, desetak svećenika i puno vjernika. Te su godine iz Bitetta u Zadar stigli i hodočasnici predvođeni franjevačkim provincijalom.
Blaženi Toma Ilirik iz Vrane (15./16. st.) kao dijete je s roditeljima preselio blizu Loreta, kasnije je navraćao u naše krajeve. Pisao je protiv Luterovih ideja, izdao knjižicu u obranu papinske vlasti i autoriteta, za koju Škunca smatra da je vjerojatno jedna od prvih knjiga protiv Lutera. Umro je na glasu svetosti u južnoj Francuskoj. Godine 1612. pokrenut je proces za njegovo proglašenje blaženim i nije završen.
Franjevački klerik Bernardin Tomašić iz druge polovice 19. st. rođen je u Novigradu Istarskom. Umro je u 20. godini života u zadarskom samostanu sv. Frane od posljedica tuberkuloze i bolesti koje je svetački strpljivo podnosio. Pokopan je u samostanu u Kraju na Pašmanu. Provincija mu je kao “prekrasnom cvijetu serafske mladeži” podigla spomen ploču 1958. g.
– Među osobe sveta života fra Stanko je uvrstio i Angelicu Salghetti Drioli, suprugu poznatog zadarskog slikara i tvorničara Francesca Salghettija Driolija. Angelica je bila pobožna žena koja je umrla pri porodu devetog djeteta 1853. g. Pokopana je u Preku na Ugljanu gdje je obitelj imala kuću i imanje. Iako je nama nepoznata, njenim suvremenicima nije ostao nezapažen njen pobožan život. O njoj su pisali Nicolo Tommaseo i drugi pisci, rekao je dr. Gverić.
Sluga Božji Lino Maupas kao dijete doselio je s roditeljima iz Splita u Zadar. Njegov stric Pietro Doimo Maupas bio je zadarski nadbiskup, a drugi Giacomo, zadarski kanonik. Lino, franjevac Dalmatinske provincije, većinu života proveo je u Parmi gdje se iskazao u pastoralu. Zauzimao se za siromašne i prezrene. Kauza za njegovu beatifikaciju pokrenuta je 1942.g., a Slugom Božjim proglašen je 1999. g.
Fra Stanko navodi i sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je bio ispovjednik u kapucinskom samostanu i crkvi Gospe od Zdravlja. Zadnje ime zadarske hagiografije u knjizi je Ivo Mašina, domoljub, povjesničar rođen 1927. g. u Preku. Kršćanski je mučenik u komunizmu, osuđen na 15-godišnju robiju i mučki ubijen 1961. g. Škunca donosi njegovo pismo majci iz Stare Gradiške za Božić 1954. g. kao „primjer autentične svetosti, kršćanskom vjerom prožete patnje, koja usprkos patnji gleda u onostranost i tako s lakoćom nadilazi ovostrane muke”. U Pogovoru Škunca navodi osobe koje su dulje ili kraće boravile na zadarskom području te su ostavili svetu uspomenu svoje prisutnosti.
Knjigu je izdala Knjižara Naklada Benedikta iz Zadra čija je urednica Angina Markić. Tiskanje knjige poduprli su Zadarska nadbiskupija, Zadarska županija i Grad Zadar.
