U sklopu Artakt festivala koji se održava od 19. – 21. studenog u Zadru, Teatro VeRRdi predstavlja premijeru izvedbe predstave Desnica: Igre proljeća i smrti, u Kazalištu lutaka Zadar, u četvrtak, 19. studenog u 20 sati.
Predstava je nastala prema romanu „Proljeća Ivana Galeba”, Vladana Desnice, a u njoj igra Juraj Aras koji ujedno potpisuje i režiju, izbor odlomaka i dramatizaciju.
“Kakve li sve opasnosti po ono najbitnije i najveće u poetskom djelu leže u takozvanoj “scenskoj realizaciji” i do koje mjere ona uspijeva da isprazni, izobliči, obezvrijedi veliki tekst! A odatle se nužno rađa misao ne o identitetu ili nekakvoj međusobnoj integraciji, nego baš naprotiv o čistoj antietičnosti između onoga što se zove “scena”, “scensko djelo”, “scenska umjetnost” i onoga što se zove “poetsko djelo u dramskom obliku”, ili naprosto: poezija. Pod tim svjetlom, teatar nam se ponekad priviđa kao umijeće pretvaranja pravih vrijednosti u lažne. (…) Ta molim vas, što će Eshilu ili Sofoklu nadodati teatar? Što će nam predstava pružiti više nego čitanje njihovih tekstova? I što drugo i bolje može da napravi teatarski čovjek, ako je doista pametan i doista umjetnik, nego da pusti Eshila i Sofokla da govore, da ih što manje u tome ometa… “ – razmišljanje sugovornika Ivana Galeba u 46. poglavlju romana.
Ovaj mi se odlomak nadvio kao sumnjičenje u dijalogu sa samim sobom, potaknuo me na razotkrivanje onih intuitivnih motiva za postavljanje ovakvog djela, gotovo nepostavljivog, i na traženje opravdanja da se jedan pažljivo i miligramski izvagan i strukturiran roman esej presječe kroz nekoliko odlomaka i na taj način privede u “poetsko djelo u dramskom obliku”. U tom sam se dijalogu iz te pretencioznosti izvukao ovako: priznao sam sebi da sam pretenciozan i time si pola oprostio, a u onoj drugoj polovici uvidio sam da je moja identifikacija s “Proljećima” čisto utemeljena u mom biću i da je taj put igre promišljanja intimne i društvene stvarnosti, velikih tema ili nevažnih detalja sigurno utočište i najbolja obrana od “zala i sviju nereda” koji smrtnika čine još smrtnijim tjerajući ga da se troši u konfrontaciji s “realnim sektorom”. Evo, preko ovakve sintagme dolazimo i do otkrivanja ideološke pozicije; zašto baš Desnica? i zašto baš agnostičko promišljanje smrti? Kroz ova dva pitanja jasna je ideološka pozicija, ali odgovor leži u univerzaliji: “Jedina istina koja ne stari, koja se ne otrcava, koja ne gubi svoju snagu i aktuelnost, to je smrt. Ali što da se gradi na toj istini?”… eto i još jednog pitanja, a na njega i odgovor: “Trebalo bi uopće da ljudi češće vide stvari onakve kakvima se ukazuju na samrtničkoj postelji.” U nedavnom interviewu Vili Matula kaže: Kazalište je od svojih početka prostor zajedničkog promišljanja ljudske prirode i mjesto promišljanja zajednice. Publici ne treba kazalište kako bi joj ukazalo na anomalije u društvu, publika je tih anomalija itekako svjesna. Kazalište nam je potrebno kako bismo tražili načine i sredstva za njihovo nadilaženje.” U tom smislu ova je predstava postavljena kao sredstvo za nadilaženje ideoloških, nacionalnih, državnih, materijalističkih, staleških, dobnih, rodnih i inih ških, nih, čkih odnosa i poziv na prijateljevanje sa životom u dijalogu sa smrću, jer “previše se, previše umire u tom životu!” – poručio je Juraj Aras.
Vladan je bio erudit. Znao je pet jezika, bio je dobro upućen u filozofiju i povijest umjetnosti. Prevodio je s talijanskog, francuskog i ruskog. Godinama se bavio glazbom, školovao je svoj glas i komponirao. U književnosti se povremeno javlja od tridesetih godina 20. st., no od 1950. djeluje kao slobodan pisac i u idućem desetljeću objavljuje najveći dio svog obujmom nevelikog, ali značajnog književnog opusa.
Izniman stilist, Desnica veliku pažnju posvećuje i najsitnijem detalju, i rečeničnom ritmu, i kompoziciji. Po vokaciji je prije svega pisac kratke forme, pa je tako i struktura njegovog romana Proljeća Ivana Galeba sasvim osobena, sastavljena od fragmenata, manjih novelističkih proznih cjelina. Tematski se Desničin opus dijeli na dva djela. Svjedočenje o građanskom društvu i rustikalnim epizodama na području urbane Dalmacije i njenog zaostalog seljačkog zaleđa, u kojem uočava bitne karakteristike građanskog i seljačkog mentaliteta obilježava jedan dio njegovog stvaralaštva. U Proljećima Ivana Galeba težište interesa se prebacuje s vanjskih na unutarnja zbivanja, na introspekciju, intelektualnu analizu i sintezu, pronicanje u dubinu ljudske psihe i temeljna pitanja života i smrti. Takva težnja prirodno pronalazi svoj stil koji karakterizira nelinearnost, vremenska skokovitost, esejizam, fragmentarnost, retrospekcije, elemente koje labavo integrira lik violinista prikovanog za bolnički krevet u promišljanju koje odustaje od obične ljudske nade, ali i uobičajenog ljudskog očaja, naslućujući jedan dublji smisao.
“U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.
Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već na životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčan dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.”
