U ponedjeljak 6. srpnja u 20 sati u Kapetanovoj kuli otvara se izložba mladog zadarskog slikara Dina Suraća Akordi. Izložba će biti postavljena do kraja mjeseca.
Akordi
Slikaru je teško živjeti u svijetu, a mladom slikaru još teže. Ne zbog razloga egzistencijalne naravi, ne kao nekad, nego zbog intelektualnog i duhovnog napora kojeg treba uložiti kako bi se stabilizirao u točki razumijevanja vlastitih htijenja. Povodljivost je rezultat manjka povjerenja u osobna uvjerenja, iako je sumnja nužna pratilja svakog kreativnog nastojanja.
Osuđen je na propast onaj koji nije shvatio da je posvećenje umjetnosti vrhunaravna rabota jer je njena prepoznatljivost u kolektivnoj percepciji ovisna o količini i kontinuiranoj prisutnosti. Međutim, problem predstavlja nesigurnost u traženju tema i motiva, métiera i duktusa, balansiranju između „prožvakanoga” i oslobađanju od straha vlastitih ideja. Ukratko, mladi umjetnik ne zna kakav bi njegov autorski stil trebao biti.
Kada je Dino Surać još na Akademiji uskopao brazdu segmentiranih realističnih prikaza instrumenata, bilo je jasno da je naišao na plodno tlo. Kroz motive gitare i violončela koje doživljava intuitivno i u odnos s ostatkom slike dovodi gotovo na jednak način, opasao je idejni i likovni prostor u kojemu egzistiraju vrlo suvremene i vječne teme vrijednosti umjetnosti i njenih ograničenja.
Sveprisutne i vrlo naglašene dijagonale pod oštrim kutovima slici daju prostornost, dinamiku i napetost, stvarajući složen raster linija čije je počelo gotovo uvijek u slici, kao dio glave gitare, a od nje se proteže izvan kadra i izmiče pogledu. Plohe čiste boje, u sprezi s motivom instrumenata i grada, evociraju nadrealističke idejne postavke, čemu svakako doprinosi i slojevitost objekata koja naizgled postoji bez reda. Nema klasične podjele na planove niti se međuovisnost motiva odražava u istinitosti proporcija; postoji samo neodređena trodimenzionalnost u kojoj instrumenti vjerojatno sviraju neku od Schoenbergovih atonalnih kompozicija.
Suraćeva je slika urbani prostor u kojemu instrumenti egzistiraju kao arhitektonski objekti, kao dijelovi grada, a ne predmeti koje je moguće obuhvatiti rukom. Kada slika dijelove zida, pločnika ili koncertne dvorane, on tematizira unutarnji i vanjski prostor kao ambijente glazbene prisutnosti, kao ambleme dihotomije mjesta u kojemu vrhunska majstorija (glazbe, ali i slike) može postojati u društveno prihvatljivom i neprihvatljivom okruženju ili, blaže rečeno, u formalnoj i neformalnoj atmosferi koja djelu daje vrijednost koja mu možda niti ne pripada.
To se, naravno, ne odnosi samo na pozitivne konotacije manje vrijednom umjetničkom ostvarenju, nego i obratno. Kada je 2007. godine Joshua Bell u metrou u Washingtonu zasvirao jednu od najzahtjevnijih Bachovih kompozicija, skoro se nitko nije zaustavio da ga posluša, iako je dva dana prije napunio koncertnu dvoranu u Bostonu.
Naša je percepcija vrijednosti umjetnosti ovisna o kontekstu; bez uputstva teško možemo razviti dojam o značenju i važnosti pojedinog umjetničkog djela. Autor posredstvom motiva gitare i violončela tematizira ovaj kulturološki fenomen i nameće nam pitanje: Koliko je još ljepote koja nezamijećena prolazi kroz naše živote?
Marin Ivanović