U kojoj nas mjeri roditeljska “ljubav” može oblikovati, upropastiti u životu te u kojoj mjeri dehumanizacija društva današnjice, podređenog uglavnom formi, vanjštini lišenoj sadržaja, lišenoj duše utječe na život svakog od nas, u četvrtak navečer nastojale su odgovoriti dvije mlade zadarske glumice, Ivana Begović i Barbara Bilić.
Pod redateljskom palicom produktivnog zadarskog redatelja i glumca Vinka Radovčića, njih su se dvije uhvatile u koštac sa spomenutom materijom u predstavi “Meso”, nastaloj po predlošku dramaturginje Lane Šarić, koja je napisala komad praizveden 2005. godine u Teatru &TD. Ogoljene skoro do kraja, barem što se kostima tiče, tek u donjem vešu te potpuno glumački “razodjevene” ekspresijom svoje izvedbe, Ivana i Barbara maestralno su publici približile svu jad bolesnog odnosa majke i kćeri i posredno “bolesti” društva, sve snažnije i snažnije “zaraženog” licemjerjem i formom koja prijeti uništenjem svih onih pozitivnih i humanih odnosa, teškom mukom formiranih stoljećima iza nas. U svijetu kojim vlada novac, mladost i ljepota, svaki je iskorak “unutra” riskantan, barem promatrajući iz kuta slabih i neostvarenih pojedinaca poput lika majke (Ivana Begović) koja, preneražena mogućnošću životnog neuspjeha svoje kćeri, vlastitu jedinicu od malena tjera u pravcu izgradnje forme, izgradnje ljušture, oblikovane po standardima eventualnih prosaca. Životno nerealizirana spremna je ići do krajnjih granica apsurda i gurnuti vlastito dijete i u prostituciju, ne bi li joj osigurala bogatog i prosperitetnog ženika. Nesvjesna da zapravo uništava jedan mladi ljudski život majka ne preza ni od čega u svojoj destruktivnoj misiji.
To je okosnica radnje premijerno izvedenog komada koji je, osim same teme, aktualne i temeljene na stvarnom događaju sa stranica crne kronike, publici prikazao i solidnu glumačku kvalitetu dvije mlade glumice, koje su se stopile u međusobnoj interakciji. Tim više, zbog intimne, gotovo klaustrofobične atmosfere scene derutnog starog kazališta lutaka, prostor koji je savršeno korenspodirao s komadom. Radovčić je upravo tim “nedostatkom” scenografije i kostimografije naglasio svu bijedu i odsustvo duhovnog sadržaja protagonistica komada. Nastojeći uvući i publiku u sam komad, sjedalice je postavio tik uz pozornicu, dajući zadatak glumicama da komuniciraju s prisutnima u dvorani, režirajući dramu na danas sve učestaliji interaktivni način. Zasluženi pljesak nije stoga nikoga mimoišao nakon izvedbe koja je, kako se moglo čuti nakon “spuštanja zastora”, za početak dobila dosta pozitivnih kritika.
