Dobitnik „Nagrade Vicko Andrić” za životno djelo je Miljenko Domijan, podsjetili su iz Ministarstva kulture iz kojeg su najavili da će dodjela biti 24. rujna.
No, na naš prošlotjedni upit koje je radno mjesto Domijana u Ministarstvu kulture nisu nam odgovorili. Od glasnogovornice Nataše Petrinjak, do koje se ne može doći telefon, a na e-mail, po službenoj dužnosti ne odgovara, pitali smo zbog čega je Domijan prošlog tjedna bio u Zadru s komisijom UNESCO-a kojem je za zaštitu nominira Episkopalni kompleks i u kojoj je fazi popravak elaborata.
Uzaludan je bio i naš prigovor što odgovora nema doministru Berislavu Šipušu, kojem je Domijan bio domaćin na otvaranju Meštrovćeve izložbe u Zadru. U Ministarstvu kulture muk i neprofesionalnost.
U resornom ministarstvu, koje je dodjelilo nagradu za životno djelo Miljenku Domijanu, javnosti su uputili obrazloženje u koje se ističe kako je on puna četiri desetljeća jedan je od vodećih stručnjaka u području zaštite kulturne baštine u Republici Hrvatskoj. Iz tog priopćenje doznajmo kako je Domijan predsjednik povjerenstva za povijesnu jezgru Grada Zadra, što je bio za vrijeme mandata Živka Kolege.
U daljnjem obrazloženju nagrade se navodi:
Njegova posvećenost spomenicima datira od sad već davne 1975. godine kad počinje aktivno i vrlo intenzivno sudjelovati u praktičnoj obnovi kulturnih dobara u Zadru i zadarskom kraju. Kao dugogodišnji ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru, u suradnji s kolegama, uzdigao je na zavidnu razinu tu ustanovu presudnu za čuvanje, zaštitu, obnovu i prezentaciju svakovrsne baštine u široj regiji. Osim administrativne zaštite organizirana je i dobro vođena restauratorska radionica koja sada djeluje u sklopu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Obnove crkve Sv. Šime u Zadru i Sv. Ambroza u Ninu nagrađene su prestižnom nagradom za kulturu „Slobodne Dalmacije”.
Pod Domijanovim vodstvom provedena je cjelovita obnova i revitalizacija jedinog muškog benediktinskog samostana u Hrvatskoj Sv. Kuzme i Damjana kod Tkona. On je vodio i obnovu franjevačkog samostana Sv. Duje u Kraju na otoku Pašmanu, te nekada franjevačkog samostana u Ugljanu. U sva tri samostana uredio je i postav njihovih riznica s resturiranim artefaktima. Na isti je način vodio obnovu i uređenje riznice Manastira Uspenja Bogorodičinog u Krupi kao i postav riznice parohijske crkve Sv. Ilije u Zadru.
Nekoliko godina vodio je, u suradnji s najodgovornijim stručnjacima, kampanje podmorskih arheoloških istraživanja, skrbeći o stručnoj obradi, konzervaciji i adekvatnoj prezentaciji pronađene građe, što je u posljednje vrijeme na najbolji način ostvareno u koordiniranju radova restauracije brončane antičke skulpture Apoxiomenosa za što je podijelio godišnju nagradu „Vicko Andrić” i „Europa nostra” s troje najvažnijih suradnika.
Posebno zauzeće iskazuje u pripremi očuvanja kulturnih dobara od ratnih razaranja, te u ratnoj i poratnoj obnovi cijelog niza vrlo značajnih spomenika. Vrhunac tih napora je vraćanje izvornog izgleda i funkcije, nakon miniranja u Domovinskom ratu, franjevačkog samostana u Karinu. Pritom je u mukotrpnom, ali izrazito nadahnutom i uspjelom radu, proveo rekompoziciju njegovih uništenih dijelova, koja se odlikuje na samo materijalnom reemanacijom već i obnovljenim duhom franjevaštva.
Kao predsjednik državnog stručnog povjerenstva vodi obnovu kupole katedrale Sv Jakova u Šibeniku, a u Dubrovniku je dva desetljeća vodio međunarodno Stručno savjetodavno povjerenstvo za obnovu grada, s predstavnicima UNESCO-a. Za taj je rad dobio nagradu grada Dubrovnika 2010. godine. Osim toga djeluje i kao član Savjeta za obnovu spomeničke cjeline Vukovara, Vučedola i Iloka.
U zavičaju na otoku i u gradu Rabu organizirao je i vodio više opsežnih zaštitnih radova na kulturnim dobrima među kojim valja izdvojiti obnovu ostataka crkve Sv. Ivana i njezinog zvonika, zvonika Sv. Andrije,te sklopa katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja je nagrađena nagradom „Europa nostra” Europske unije za očuvanje kulturne baštine.
U susjednoj Bosni i Hercegovini, na zamolbu franjevaca iz Podmilačja, organizirao je i vodio obnovu u ratu porušene crkve Sv. Ive iz XV. st., u cjelosti vrativši simbolično prošteničko, pa čak i višekonfesionalno ozračje mjesta.
Usporedno sa zaštitom spomeničke baštine Miljenko Domijan imao je veliku ulogu u njezinoj prezentaciji na domaćoj i međunarodnoj razini. Bio je suradnikom i tehničkim koordinatorom nekoliko velikih izložbi na državnoj razini, kao što su „Sjaj zadarskih riznica” (u kojoj je i koautor kataloga ) u Zagrebu, te one o hrvatskoj sakralnoj baštini u Vatikanskim muzejima i hrvatskoj renesansi u Parizu i Zagrebu, a potom francuskoj renesansi u Zagrebu. Značajan doprinos hrvatskoj prisutnosti u europskim povijesno -političkim prilikama XIV i XV st. ostvaren je i na izložbi o kraljevskoj obitelji Anžuvinaca u romaničkoj benediktinskoj opatiji Fontevraud. Bio je koautorom ideje i postava izložbe o likovnoj baštini Franjevačke provincije Sv. Jerolima.
Istražujući umjetničku baštinu hrvatskoga priobalja Domijan je objavio veći broj stručnih i znanstvenih radova. Stručno je obradio niz sakralnih zbirki. Postavio je brojne stalne i povremene izložbe s odgovarajućim katalozima, primjerice, o otočnoj i bukovičkoj pučkoj arhitekturi. Među tim radovima izdvaja se monografija o Riznici župne crkve u Ninu, te nadasve njegova opsežna monografija o umjetničkoj baštini otoka Raba: „Rab grad umjetnosti”. Vrijedni su i njegovi katalozi izložbi o hrvatskim kulturnim dobrima na listi svjetske baštine UNESCO-a, odnosno radovi o urbanom povijesnom graditeljstvu na našem priobalju u izdanju Ministarstva kulture. Među važnije radove istraživačkog karaktera valja ubrojiti i stručni dio nominacije spomeničkog sklopa na rimskom forumu u Zadru za listu svjetske baštine UNESCO-a.
Miljenko Domijan je svoja znanja vješto i na iznimno zanimljiv i poticajan način prenosio slušateljstvu i mlađim generacijama. Predavao je osnove estetske kulture i nacionalnu baštinu na Višoj turističkoj školi, zaštitu spomenika kulture na katedri za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru, te na diplomskom studiju zaštite graditeljskog naslijeđa u Splitu. Povremeno kao predavač surađuje s poslije diplomskim i redovitim studijem povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te na doktorskom studiju Arhitektonskog fakulteta također u Zagrebu. Kao gost predavač sudjelovao je na poslijediplomskim specijalističkim studijima u Rimu (ICCROM ) i Bambergu.
Spajajući strast za obnovom spomenika, ljubav prema ljepoti prirode i neprestanu želju za otkrivanjem nepoznatoga, Miljenko Domijan stvorio je i bogat fotografski opus. Fotografijom se bavi u sklopu radnih zadataka, no jednako tako pokušava zabilježiti i zadržati povijest, ljepotu i prolaznost stvari na fotografijama umjetničkog i osobnog karaktera, predočenim na izložbama „Anima et Copus”, „Bukovačka priča” „Terra Toscana” i drugima.
Sudjelujući u radu važnijih tijela Domijan je član Znanstvenog vijeća za turizam HAZU, član Savjeta prostornog uređenja države, te predsjednik povjerenstva za povijesnu jezgru grada Zadra i stalni član upravljačkog vijeća Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru.
Za svoj rad dobio je više priznanja i nagrada među kojima treba spomenuti orden Danice s likom Marka Marulića, talijansku državnu nagradu na europskoj razini ,,Pasquale Rotondi” za očuvanje kulturne baštine u ratnim neprilikama, te u tri navrata godišnju nagradu za skrb o kulturnim dobrima u Hrvatskoj „Vicko Andrić.” U svibnju 2011. godine dobio je nagradu HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u RH u području likovnih umjetnosti (očuvanje kulturne baštine ).
Raznovrstan, bogat i stvaralački opus Miljenka Domijana, u najvećoj mjeri usredotočen na zaštitu kulturne baštine, teško nalazi paralele u Hrvatskoj.