Cijeli proces nastajanja prvog zadarskog igranog filma “Mali div” bio je avantura, bez novčanih sredstava te profesionalne producentske i ine podrške, pa je njegovo premijerno prikazivanje na zadarskom “Avvantura festivalu” nekako došlo kao prirodan nastavak “potpuno zadarske priče i(li) avanture”. U njoj sudjeluje i Paola Slavica, Zadranka kojoj je glavna ženska uloga ponuđena iznenada, bez audicije, pa se i ona, doslovno bez razmišljanja, pridružila avanturi koju je hrabra zadarska ekipa dovela do premijere i, sudeći po reakcijama kritike, do brojnih budućih filmskih festivala. Paola Slavica ima 23 godine, u filmu glumi bolesnu djevojku Konu, za koju je na prvom čitanju mislila kako je tek “jedna obična tinejdžerica”.
Paola, kazali ste mi da je i vas Kona tijekom snimanja filma oblikovala kao osobu, da je dodatno utjecala na vaš senzibilitet. Na koji način?
– Na samom početku me razveselilo što ću glumiti samo “razigranu tinejdžericu”, no Kona je “teen” samo po godinama i vrlo brzo me se dojmila njezina odgovornost prema životu, osobito prema ocu i prema samoj sebi. Kona je bolesna, a ostaje pozitivna. Njezini tekstovi, kao i druga naracija u filmu, nisu pisani dramski, oni su poetični, simbolični. Konu sam tako shvatila kao anđela čuvara koji ima svoju misiju, i upravo je to drži borcem do samoga kraja. Ona ima svoj senzibilitet i suosjećanje, odakle proizlazi njezina odgovornost i stav. Ona je dio istog senzibiliteta koji “čuvamo” u filmu, paradigma potrebe i važnosti suosjećanja sa svakim živim bićem. Vi ste iz Zadra “nestali” 2010. godine, kada ste upisali studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Kako se, usred studija, dogodila glavna uloga u igranom filmu u Zadru?
– To je bio pravi šok. Na četvrtom semestru, kada je strogo zabranjeno izostajanje s vježbi na Akademiji, nazvali su me iz Zadra i ponudili mi ulogu. Branimir Čakić mi je rekao da se odmah odlučim jer da je zbog mene, na prijedlog Žane Bumber i Valtera Šarovića, zaustavljena audicija za lik Kone. Imala sam minutu za odgovor. I pristala sam. Bilo je vrlo burno, u Osijeku sam molila dekanicu za poneki dan izostanka, a u Zadru smo mahom snimali vikendima, blagdanima… Putovala sam stalno. Ta energija našeg tima, od Enija Meštrovića do svakoga onoga tko je u kadru, neponovljiva je. Stvarali smo s golemim entuzijazmom, s jednom posebnom povezanošću. U timu “Malog diva” nitko nije radio za honorar, a i eventualna dobit uplatit će se u humanitarne svrhe.
Gdje se vi vidite u glumačkom svijetu, sada kad ste upravo završili preddiplomski studij glume i lutkarstva?
– Honorar ili ne, to s našom profesionalnošću u “Malom divu” nije imalo veze. Svi mi smo od samog početka, unatoč teškim uvjetima, vjerovali u ovaj film. Nitko od nas rad na njemu nije doživio kao vrstu zafrkancije ili razbibrige. “Mali div” mi je bio prvo glumačko iskustvo i moja su očekivanja potpuno ispunjena. Gdje ću dalje? Primljena sam na jednogodišnji pripravnički staž u Kazalište lutaka Zadar. Ispred mene je radna godina kojoj se veselim, a poslije… tko zna. Voljela bih se baviti fizičkim teatrom – kaže mlada zadarska glumica i lutkarica Paola Slavica.
