U utorak, o5.veljače u 20 sati u HNK Zadar gostuje Kazalište Marina Držića, Dubrovnik s predstavom “PRASAC KOJI GLEDA U SUNCE”, prema tekstu i u režiji Olje Lozice.
scenografija: Marin Gozze
kostimografija: Mario Leko
glazba: Paola Dražić Zekić
uloge:
Mirko – Zdeslav Čotić
Nikolina – Gracija Filipović
Lili – Helena Kovačić
Nona – Mirej Stanić
Tugomir – Boris Matić
Zdenko Gušter – Alena Čelić
Radnja u središte stavlja međuljudske odnose i otuđenja koja su veoma česta u današnjem modernom i užurbanom svijetu.
Ispod površine ove smiješne priče pisane u maniri ‘harmsovskog’ humora zapravo se krije tragikomična priča o poremećenim vrijednostima današnjice, osamljenosti i otuđenosti. To je priča o čovjeku koji je imao sve, a nije imao ništa. Naprosto se prerano zatekao u krizi srednjih godina i odlučio okrenuti leđa društvu, nametnutim društvenim normama i zbilja pokušati sebe natjerati da pronađe odgovor na pitanje – gdje je i što je zapravo moje mjesto pod suncem?
“Posegnuvši za životnom svakodnevicom iz koje svako od lica ima svoje trenutke radosti i bola, nezadovoljstva i tuge, pokatkad bijesa, autorica gradi svoju predstavu. Glavni lik Mirko (Zdeslav Čotić) egoistično ostavlja obitelj, odlazi u osamu u potrazi za vlastitim mirom, Nikolina (Gracija Filipović), iako tek mala djevojčica shvaća početak raspada obiteljske zajednice; supruga i majka (Helena Kovačić) Lili razapeta i sama između majčinskih, obiteljskih i radnih obaveza posrće pod teretom života. Nona (Mirej Stanić), poput simbola stare generacije uz ljubav i brigu koje gaji prema potomstvu, živi i u nekom vlastitom svijetu prošlosti i nezaborava.” (Sonja Sefereović, Dubrovački Vjesnik)
Nagrade:
• Olja Lozica – Posebno priznanje Zlatni smijeh na 36. Danima satire u Zagrebu
• Nagrada za najbolje umjetničko ostvarenje u sezoni 2011./2012. u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku
Olja Lozica je u ovom trenutku jedna od najintrigantnijih mladih kazališnih autorica u Hrvatskoj. Teško joj se samoodrediti – je li dramaturginja, spisateljica ili redateljica – pa za sebe jednostavno kaže da se bavi kazalištem, iako je možda još preciznija definicija kojom je predstavljaju kao kazališnu istraživačicu. Poziv da dođe u Dubrovnik, zatekao je Olju Lozicu u teškom životnom trenutku i na “prvu” je odbila, a onda je, doslovno, odsanjala dio teksta, stigla je u Kazalište Marina Držića, održala radionicu s glumcima i bio je to početak predstave “Prasac koji gleda u sunce”. Bolje rečeno, procesa u kojemu se njedri kazališni čin, a u kojemu, vođena iskustvom rada asistentice velika redateljica Ivice Boban na odsjeku glume, Olja Lozica zajedno s glumcima prebire po tekstu i podtekstu, riječima i retcima između njih, tišinama i izgovorenim mislima… Ne znaju objasniti kako, ali redateljica ih je, kažu glumci, začarala i uvela u jedan posve novi način pripreme predstave. Je li joj suživot dramaturga, autora teksta i redateljice u ovom komadu otežao ili olakšao rad?
– Meni je to uvijek lakše. Tekst nije mrtvo slovo na papiru, podložan je promjenama i situacijama na sceni, prilagođava se, briše, nadopisuje. tiejkom rada pišem i bilejžim jako puno didaskalija. Važna mi je atmosfera. Ljudi koji se bave samo pisanjem drukčije na to gledaju nego ja koja kazalištu pristupam na autorski, cjelovitiji način. Uprocesu rada tekst ću promijeniti i deset puta kako bi glumac s njima mogao komunicirati u skladu sa svojim glumačkim i ljudskim habitusom.
“Prasac koji gleda u sunce” nije dječja predstava, iako naslov može asocirati suprotno. Dapače. Riječ je o drami s elementima smijeha i tuge koji neprestano titraju jedan pored drugog. “Prasac kji gleda u sunce” je jedan tata kojega tako u jednom trenutku nazove njegova devetogodišnja kći. On je i muž i sin koji napušta svoju obitelj i odlazi živjeti na usamljeno mjestu u blizini mora. Olja Lozica u ovom komadu otvara pitanja usamljenosti i otuđenosti, odnosa unutar obitelji, potraga za srećom ogleda se u očima djevojčice čija obitelj se raspada…
– kroz problem pojedinca, u ovom slučaju glavnog lika Mirka, počinju se anzirati slični problemi ostalih likova koji su s njime u odnosu, samo što je kod nekih taj problem osviješten, a kod nekih nije. Zanimljivo mi je promatrati koliko propagandne mašinerije rade nametanju imperativa sreće koji preko materijalnih stvari tjera jude da postanu sebični. Kapitalizam proizvodi individualnost koja je još podložnija manipulaciji. To je zanimljivo kada se upiše u mikro svijet – familiju koja je po mom mišljenju jedino mjesto an kojemu čovjek može pronaći utočište. Pa čak i disfunkcionalna obitelj pruža više nego društvo koje puno više oduzima nego što ti daje. Kad postoje zdravi odnosi unutar obitelji, kada su oni iskreni, pa i izuzetno bolni i teški, ljudi puno više uče.
Olja Lozica na sceni postavlja puno pitanja, ali ovoga puta ne nudi odgovore. Rješenje, ishod, kraj ostavlja otvorenima…
– ne nudim odgovore, želim da gledatelji sami zaključe i sami stvore određeni odnos prema tome. Neki će glavnog lika dožvijeti kao krajnje sebičnog, drugi će biti na njegovoj strani… Ali, ostaj epitanje je li čovjek koji se odluči odmaknuti od svoje obitelji njima čini uslugu ili im donosi nevolju? Na prvu će se učiniti – da, stvara im problem zbog okoline itd., a s druge strane, on možda nesebično razmišlja da bi im svojom nazočnošću stvarao veću depresiju i negativnu energiju nego kad ga nema. To je dvosjekli mač, pitanje je kako se prenosi dalje, ključ je djevojčica. No, i najgore stvari koje se mogu dogoditi u familiji, prevare, bolesti, odlasci, rastanci, stvar su prihvaćanja ili neprihvaćanja… ako postoji istinska bliskost, pozitivni motivi na kraju izađu na svjetlo dana.
Olja Lozica na kraju predstave ostavlja za Božićnim stolom jedan tanjur, praznu stolicu i pitanje – hoće li se obitelj okupiti?
Uspjeh predstave za nju bi bio trenutak u kojemu se gledatelji pitaju koliko su zadovoljni sa sobom, lažu li sebe i u tu laž uvjeravaju i druge.
– Voljela bih da se gledatelji i nasmiju i puste suzu… jer i sama volim gledati predstave koje me dotaknu u srce, probude emocije, dovedu do toga da se pitam zašto sam dirnuta i zašto me se to tiče. Neće me dodirnuti nešto što mi nije blisko. “Prasac koji gleda u sunce” gađa u srce. Što nakon toga? Na putu odluke ostajete sami…
Lidija Crnčević
