Iza nas je još jedno Zadarsko kazališno ljeto, ovo je već 18. godina otkako se održava, punoljetnost kako bi rekao Renato Švorinić, prvi čovjek Hrvatskog narodnog kazališta Zadar. Ove godine imali smo priliku pogledati osam predstava i poslušati četiri koncerta. Koncepcija je to već ustaljena, prvo dramski dio, a onda festival suvremene glazbe. Usred recesije, štoviše u samom jeku, zadarski kazališni festival se i dalje održava. Mogli bismo reći preživljava, s obzirom na sredstava s kojima raspolaže, a koja su znatno niža od svih drugih festivala sličnog karaktera. Sve to itekako je dobar povod za razgovor s Renatom Švorinićem.
Koliko je koštalo ovo Kazališno ljeto?
– Negdje oko 300.000 kuna, još nismo utvrdili točne troškove.
U čemu je onda tajna, kako ste uopće izveli ovakav program s tim sredstvima?
– Mogu vam reći u čemu je tajna: tajna je da mi nismo dobili sredstva ni za prošlo ljeto. S druge strane racionalizacija poslovanja, maksimalno smo smanjili svoje troškove, digli smo i prihode u odnosu na prošlu godinu, nešto smo dobili od ministarstva, nešto od sponzora…
Kako vidite budućnost Zadarskog kazališnog ljeta. Naime, ZKLJ i Glazbene večeri u Sv. Donatu djeluju pod istim krovom, a jedna manifestacija ima trostruko veća sredstva od druge?
– To je tako godinama i to je jedna čudna stvar. Ja potpisujem ugovore, iako je umjetnički voditelj onaj koji priprema program. Glazbene večeri su jedna tradicija grada Zadra, ovo su već 52. po redu, to je nekakav zadarski brand. Od milijun kuna proračuna Grad izdvaja oko pola milijuna kuna, imaju dobru potporu ministarstva, sponzora.
Kad je riječ o sponzorima, nemamo li tu jedan paradoks? Naime, vi potpisujete ugovore i za Glazbene večeri i za Kazališno ljeto. Ako netko pristaje biti sponzor Glazbenim večerima, teško da će još financirati Ljeto?
– Da, to je jedan paradoks, ako netko da za Glazbene večeri, neće za Kazališno ljeto i ja tu u startu gubim.
Je li moguće odvojiti ove dvije manifestacije?
– O tome se razgovaralo i to će se u budućnosti sigurno morati odvojiti. Zbog takvih situacija je dolazilo do većih potresa, npr. imate situaciju u Splitu prošle godine da je Mucalo morao potpisivati ugovore, a Bareza bio taj koji je odgovarao. Ja već godinama provlačim tezu da bi se to trebalo odvojiti, da bi Glazbene večeri trebale postati pravna osoba. Primjerice, Dubrovačke ljetne igre, koje isto tako traju pedesetak godina, su pravna osoba, odvojene od dubrovačkog kazališta, imaju 18 zaposlenih tijekom cijele godine. Ne mora biti tako, to je možda jedan ekstremni primjer, ali tako se funkcionira.
Uvesti reda
Stječe se dojam kako je ovo Zadarsko kazališno ljeto jedno od uspješnijih?
– Ja sam prilično zadovoljan. Moram priznati kako sam u početku bio skeptičan, kad smo počeli slagati program nisam znao ni sam odakle početi. Po posjeti mi se čini da je bolje nego prethodnih godina, nekakav odabir između ozbiljnih i manje ozbiljnih dramskih komada je bio dobar, glazbeni dio je bio dobar. Unatoč inflaciji ovih događaja po grada, jer kad sam počeo raditi 2003. godine Kazališno ljeto i Glazbene večeri su bile jedina manifestacija u gradu. Međutim, u zadnjih desetak godina, kako je počeo taj gradski turizam, sve više turista dolazi u grad, a ne na plaže, počelo se događati to što se događa, tako da imate inflaciju događaja u sedmom mjesecu, u osmom nešto manje, događaja koji rastu geometrijskom progresijom. Dokle će to doći, ne znam, ali će netko morati uvesti reda, iz gradske uprave, turističke zajednice… Nemoguće je, primjerice, da je iste večeri kad je u Providurovoj palači predstava, na Narodnom trgu neki koncert.
Planirate li u budućnosti mijenjati koncepciju Zadarskog kazališnog ljeta?
– U ovoj konstelaciji snaga teško da će se moći nešto promijeniti. Eventualno, razmišlja se, neka druga pozornica, ii izmještanje s Poluotoka… Vidjet ćemo, ali financijski smo tu gdje jesmo, teško da će se uskoro nešto promijeniti.
Ono što se pokazalo uspješnim su domaće predstave, tu je prije svega Stoše od Foše koju smo imali prilike gledati i ove godine?
– Moja ideja je bila da igramo Stošu vani i da je igramo svake godine, da to bude nekakav lajt motiv koji će se provlačit kroz Kazališno ljeto. Ja ću je nastojati održati dok god ekipa bude na okupu. To je predstava koja i nakon tri godine ima svoje gledatelje, neki dolaze gledati i po drugi, treći put, neki nanovo, to je predstava koja ima svoju publiku. Zbog čega to ne bi igrali kao što je u Splitu godinama igrana Mala Floramy. To je možda najbolja predstava u zadnjih desetak godina, gdje se dogodila ona kemija između svih segmenata u produkciji, a to ne možeš izračunati, ne postoji formula da bi to izračunao.
Tu su i ostale predstave u domaćoj produkciji, koje su se pokazale dosta uspješnima?
– Iznenada prošlog ljeta je isto bila dobro posjećena. Zadovoljan sam i s predstavom s kojom smo otvorili Kazališno ljeto, tekstom Luka Paljetka “Govori mi o Augusti”, koja je prošla jako dobro. Luko je bio oduševljen, a s tom predstavom ćemo gostovati na jesen u Duborvniku, Zagrebu i Splitu. Sve skupa, sa sredstvima koja smo imali, ja moram biti jako zadovoljan
Jedna premijera u novoj sezoni
Pred nama je uskoro nova sezona?
– Imamo nekakav okvirni plan, još treba vidjeti što ćemo, ali znamo da ćemo imati jednu premijeru, ne dvije, kao što se bilo uobičajilo. Morat ćemo čekati odgovor iz Ministarstva, što će biti sa sredstvima, hoće li biti manje, jer više sigurno neće.
Kakva je budućnost kazališta, onog tradicionalnog, u poplavi modernog, eksperimentalnog kazališta?
– Mislim da će ono imati svoju publiku i u budućnosti, nadam se da će biti tako. Naime, radile su se i znanstvne analize i pokazalo se da se ljudi u kriznim vremenima sve više okreću kazalištu. To pokazuje i zadarsko kazalište, jer mi i u prošloj sezoni i na ovom Zadarskom kazališnom ljetu imamo veću posjećenost negoli prethodnih godina. Mislim da je živa riječ i živa energija nešto što će ostati. U kojem obliku i na koji način ja to ne znam, ne mogu procjeniti. Mene veseli da postoje mladi ljudi koje to interesira. S druge strane, tradicionalno kazalište je nešto od čega svi moraju početi. Ja isto nisam mogao početi svirati jazz dok nisam naučio osnove klasične glazbe. Da bi se bavio nekakvim alternativnim izričajima, nekim drugim varijantama, otklonima od tradicionalnog, moraš prvo upoznati tradicionalno da bi mogao napraviti svoj neki vlastiti izričaj. To je baza koja će sigurno ostati, u kojem obliku, to ne znam. Kazalište postoji više od tri tisuće godina, ne vjerujem da će se ugasiti baš u 21. stoljeću.
Pokazala se dobra suradnja s prof. Živkom Nižićem. Imate li namjeru u budućnosti surađivati i s ostalim zadarskim piscima?
– Svakako. Razmišljali smo čak o nekakvom natječaju, ali smo odustali od toga. No, svatko tko ima nekakav tekst, pogotovo ako je vezan uz ove naše lokalitete dobrodošao je, i mi smo otvoreni za svaku suradnju.
Zadarsko kazalište trenutačno nose Jasna Ančić i Mirko Šatalić. Što nakon njih?
– Doći će neka nova lica. Imamo sada tu Vinka Radovčića, koji je od statista u 1001 noći došao do čovjeka koji može režirati i igrati glavnu ulogu. Imamo Silvia Mumelaša koji je sad već druga godina studija, Paolu Slavicu koja je treća godina. Tu je Žana Bumber koja igra svaku našu produkciju. Postoje nova lica, na kraju krajeva svaka nova predstava koju smo radili je bila spoj iskustva i mladosti. Tako da se za to ne bojim.
Stalni ansambl?
– Teško, ako nije do toga došlo 2009., onda definitivno neće ni 2013. Ne samo to, već mislim da će se i postojeći ansambli u Hrvatskoj rasformirati. Postoje neke intencije u Zagrebu kako netko ne bi bio zaposlenik kazališta Komedija ili Gavella, već će svi biti zaposlenici Grada Zagreba, pa bi se svi vrtili i išli u krug. Pa Hrvatska je uz Srbiju i Bosnu i Hercegovinu i neke stalne ansamble u Njemačkoj, jedina zemlja koja ima stalne ansamble
Kazalište je jedino koje u ovih 20 godina tranzicije nije doživjelo nikakve promjene na tom planu.
Gradska riznica – loš potez
Kakvo je tvoje mišljenje o projektu gradske riznice?
– Toga se jako bojim. Ako do toga dođe, ne znam kako dalje. To se pokazalo na primjerima nekih gradova, npr. Šibenika ili Virovitice, jako loše. Štoviše, učinkovitost kazališta je tu došla do nule. Ne znam što će biti, riznica se može uređivati na više načina, stvar je gradske uprave, onog tko to bude radio kako će to modelirati. Nadam se da će povući neke paralele s drugim gradovima pa će vidjeti da to nije tako jednostavno.
Glazbene večeri nisu pravna osoba, posluju u dobitku, ali taj novac ne ostaje HNK Zadar. Zar ne bi kazalište trebalo raspolagati tim novcem?
– Ja bih realno kao potpisnik mogao taj novac potrošiti u druge svrhe, ali to nisam nikad radio i mislim kako ne bi bilo korektno s moje strane. Možda bi netko drugi na mom mjestu to napravio.
Sigurno, ali taj višak novca bi možda pridonio boljoj kazališnoj sezoni ili Kazališnom ljetu?
– Apsolutno. Ponavljam, mi nismo dobili novac ni za prošlo ljeto. Mislim da je ovo jedini festival kojem nisu isplaćena sredstva ni za prošlu godinu.
