Mare Milin već je godinama jedno od najpoznatijih imena domaće fotografije, ali ovih dana za tu Zadranku sa zagrebačkom adresom stiglo je i prvo veliko priznanje struke: godišnja fotografska nagrada “Tošo Dabac”. Upravo objašnjenje zbog kojeg je dobila ovu cijenjenu nagradu najbolje opisuje njezin rad i golemu ljubav za fotografiju, koju je otkrila sada davne 1994. godine u tamnoj komori Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, gdje je na drugoj godini studija dizajna počela razvijati svoje prve crno-bijele fotografije.
Kvaliteta fotografije, kontinuitet rada, utjecaj koji je ostavila na fotografskoj sceni, izložbena i edukativna aktivnost, humanitarno i opće društveno djelovanje, sve su to razlozi zašto je upravo Mare Milin dobila ovogodišnje priznanje svoje struke. Njezin rad potaknuo je mnoge generacije mladih fotografa, održala je niz besplatnih predavanja i radionica te kroz različite aspekte osobnog djelovanja promovirala fotografiju, a humanitarne akcije na kojima donira svoje vrijeme, fotografije, znanje i iskustvo poseban su dio ove priče. Na sve te komplimente struke, Mare je, kao i obično, ostala skromna.
– Još nisam ni svjesna, samo sam sretna. Mislim da će mi nagrada zapravo “sjesti” nakon pola godine. Iako zvuči kao nagrada za životno djelo, još uvijek imam puno toga za reći. Fotografija je beskrajan medij, široka kao svemir. U sebi ima toliko izražajnosti da ti treba cijeli jedan život kako bi je do kraja isprobao – kaže Mare, koju ljuti što je kultura zanemarena, pa čak i, kaže, istjerana iz medijskog prostora.
– Silni izbori na miss i raznorazni banalni “oskari” potisnuli su prave vrijednosti za koje, na žalost, nema dovoljno novca i PR-a. Nije problem samo u tome što medije kultura ne zanima, nego u stavu onih kojima bi trebala biti na prvom mjestu. I Ministarstvo kulture više novca daje mrtvim nego živućim umjetnicima. Upravo zbog takvog miljea ova mi je nagrada posebno važna – kaže ova umjetnica.
Iako je prošlo puno vremena od iščuđavanja nad ujakovim Zenitom s potrošenim selenskim svjetlomjerom i prvog pravog posla u kazalištu Gavella do Cosmopolitana, njezine prve velike stepenice u svijet mode i glamura, što joj je na neki način obilježilo karijeru i usmjerilo je u modnu fotografiju, gdje je doživjela profesionalnu afirmaciju, Mare i danas za sebe voli reći kako je prije svega – portretist.
– Ma kakav moj zadatak bio, nikad ne zaboravljam na čovjeka i njegovu osobnost. Zanimaju me ljudi, volim ljude i ma koliko zastranila, nisam zaboravila biti umjetnik i reagirati svojom estetikom na svijet oko sebe i u sebi – govori Mare, kojoj je u vrijeme hi-tech fotografije najveća ljubav i dalje ostala polaroid kamera.
– Sretna sam kad snimam svoje šetnje, svoje ljetne dane, svoje plaže, svoje putove. Moje foto-bilježnice su moji memoari – govori fotografkinja koja nakon 11 samostalnih i brojnih skupnih izložbi nema vremena za predah.
Upravo sprema novi projekt, o kojem ne želi puno otkrivati. Tek da će glavni motiv
