Znanstveni opus Nikole Skledara o sociologiji kulture i religije zavrjeđuje poseban i podroban osvrt. U vremenu posvemašnje, rapidne recesije duha koja je zahvatila naše prostore tijekom demokratske tranzicije, Skledar se svesrdno trudio da kultura zadobije što više prostora u akademskom i društvenom životu.
Danas se na zaprešićkom groblju Javorje opraštamo od Nikole Skledara. Bio je najpoznatiji hrvatski sociolog kulture i religije, profesor na Sveučilištu u Zadru, predavač na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. U trenutku smrti obnašao je dužnost dekana na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje “Baltazar Adam Krčelić” u Zaprešiću. Godinama je bio uspješan ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Skledaru se, u trenutku kad se opraštamo od njega, mora odati priznaje da je bio jedan od prvih istinskih promicatelja dijaloga s religijom jer, za razliku od marksista koji su to činili čisto iz formalnih razloga, Skledar religiju nije smatrao čimbenikom otuđenja nego bogatom kulturnom odrednicom, odnosno jednim od glavnih obilježja objektivnoga duha.
Često sam se sa Skledarom družio po znanstvenim skupovima i simpozijima. On je uvijek takvim okupljanjima bio nešto poput deserta dobrim objedima. Nezaboravno mi je ostalo sjećanje na znanstveni skup na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bilo je to 19. travnja 2005. godine, baš dan nakon izbora kardinala Josepha Ratzingera za Papu. Sarajevske novine popratile su izbor novoga Pape oštrim i zajedljivim komentarima, neodmjerenim tvrdnjama da je jedan od najvećih reakcionara Katoličke Crkve zasjeo na katedru sv. Petra. Skledar je pročitavši sve te napise – a po običaju na simpozijima je sokratovski ostajao dugo budan i u razgovoru s prijateljima – kao uvodni izlagač smatrao potrebnim istaknuti da „smo mi katolici nakon dugo vremena dobili za Papu velikoga teologa”. Svi su ga gledali sa čuđenjem, a mi iz Hrvatske bili smo nekako ponosni da je imao hrabrosti to reći usred Sarajeva. Nezaboravna je njegova duhovita primjedba kad su nas tijekom stanke počastili kavom. Na ljubazni upit dekanove tajnice želimo li možda „još nešto konkretnoga” Skledar i pisac ovih redaka odgovorili su potvrdno. Nakon što su neki od kolega komentirali da im je žao što nam se ne mogu pridružiti da s nama nazdrave, jer im „vjera to zabranjuje”, Skeldar je duhovito odgovorio: „A vidite, nama naša vjera nalaže da pijemo. Isus je zel vinček i rekal učenicima ‘uzmite i pijte’. Naravno, mi ga slijedimo.”
Skledarov znanstveni opus o sociologiji kulture i religije zavrjeđuje poseban i podroban osvrt. U vremenu posvemašnje, rapidne recesije duha koja je zahvatila naše prostore tijekom demokratske tranzicije, Skledar se svesrdno trudio da kultura zadobije što više prostora u akademskom i društvenom životu. Posebno se zalagao kao jedan od osnivača Visoke škole za poslovanje i upravljanje “Baltazar Adam Krčelić” u Zaprešiću da u nastavni program uđe što više predmeta i kolegija iz humanističkih znanosti jer su se ugledni ekonomisti od Adama Smitha do Amartyae Senna istodobno bavili etičkim pitanjima.
Zbogom prijatelju, dragi. Ako postoji nebo i život vječni, ti si ih sigurno zaslužio. Prekidam boravak u Beču i dolazim se oprostiti od tebe. Javi mi, molim te, kao što si obećao, ima li gore dobroga gemišta.
