Posljednjih nekoliko tjedana na nacionalnoj se televiziji prikazuje dokumentarno povijesna serija „Hrvatski kraljevi”. Među povjesničarima i stručnjacima koji se pojavljuju u seriji je i prof. dr. sc. Mladen Ančić, istaknuti hrvatski povjesničar i profesor Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru.
Profesore, što jednog profesionalnog povjesničara može motivirati da sudjeluje u izradi dokumentarne serije kakva je „Hrvatski kraljevi”?
– Razloga je za sudjelovanje u takvome projektu na strani profesionalnoga povjesničara jako puno, od onih jednostavnih, poput primjerice želje da rezultate svoga rada učini poznatima publici izvan kruga prosječnoga konzumenta povijesnih knjiga i časopisa, do onih malo složenijih, koji se odnose na pitanje što je uopće šira društvena svrha i smisao rada profesionalnoga povjesničara. Na ovo drugo, vrlo složeno pitanje nemoguće je odgovoriti u kratkome razgovoru, ali je moguće reći da upravo projekti poput „Hrvatskih kraljeva” predstavljaju jedan od važnih kanala kroz koje se može komunicirati rezultate dugotrajnih i ozbiljnih istraživanja.
Ima li historiografija koristi od takvih dokumentarnih serijala?
– Historiografija kao znanstvena disciplina nema i ne može imati izravne koristi od ovakvih projekata – oni nisu izravno povezani s mukotrpnim poslom istraživanja i dolaska do novih spoznaja. Taj je posao već odavno obavljen kad povjesničar, eventualno, sjedne pred kameru kako bi nešto rekao, ili svoje spoznaje u konzultativnom razgovoru prenosi autorima televizijske emisije, odnosno serijala.
Koliko onda takvi projekti, a posebice serijal „Hrvatski kraljevi”, slijede prihvaćene znanstvene spoznaje, a koliko i zašto od njih odstupaju?
– To uvijek, naravno, ovisi o televizijskim autorima – stručnim konzultantima, scenaristima, piscima dijaloga, režiserima, odnosno u hrvatskim uvjetima, gdje nema ovakve specijalizacije, o onima koji kao autori stoje iza projekta kao cjeline. Što je podjela posla o kojoj sam govorio složenija, to je više izgleda da će znanstvene spoznaje biti izravnije prenešene u televizijski medij i na prihvatljiv način prispodobljene potrebama te vrste komunikacije. Nasuprot tomu, što je jasniji autorski pečat, a u „Hrvatskim kraljevima” je on dobro vidljiv, to jasnije do izražaja dolaze stavovi autora i njegovih najbližih suradnika.
„Pripovijest o nacionalnoj povijesti”.
Mogu li, u takvoj situaciji, stajališta iskazana u serijalu, odnosno u kojoj mjeri i za koje potrebe, služiti kao izvor znanja o prošlosti?
– Teško je povjerovati da će serijal kakav je „Hrvatski kraljevi” bitno promijeniti društveno znanje o prošlosti, odnosno ono što se može nazvati „pripovijest o nacionalnoj povijesti”. To društveno znanje počiva na onomu što se stječe u raznim oblicima društvene komunikacije i uči u obrazovnome procesu, dok istodobno ne postoji društvena klima u kojoj bi stanoviti kritički interes za prošlost bio potican. Stoga društveni govor uglavnom ostaje na razini „priča” koje koristi obrazovni sustav, potrebnih inače da bi se svladale temeljne društvene vještine i pojedinca pripremilo kao funkcionalnu društvenu jedinku. Koliko su, pak, iz ranijih vremena naslijeđene „priče” i danas društveno važne, iako ih više nema čak ni u školskim kurikulumima, govori dovoljno činjenica da naši ljudi još uvijek ozbiljno pričaju o „krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskome polju” ili o „kletvi kralja Zvonimira”. Ne bi me iznenadilo ako dobar dio gledatelja ostane razočaran kad shvati da serijal „Hrvatski kraljevi” te „priče” iz nacionalne povijesti tretira onako kako to danas radi ozbiljna historiografija, kao nešto o čemu se ne može ozbiljno govoriti.
Totalitarne matrice otporne
U nas se je u nekoliko posljednjih godina povećala produkcija dokumentarno povijesnih filmova i serija („Tito”, „Hrvatsko proljeće”, „Ognjevi s neba”, „Hrvatski kraljevi”…). Što mislite, zašto je tomu tako?
– Svi programi što ste ih spomenuli imaju jednu zajedničku nit – išli su u udarnim terminima i na stanoviti su način pokušavali, neki uspješnije neki manje uspješno, na novi način predstaviti neke od ključnih trenutaka naše prošlosti. To je jedna od posljedica tranzicije – iz socijalizma smo naslijedili beskrajno dosadnu sliku prošlosti u kojoj se uvijek sve unaprijed znalo, nije bilo nikakvih dvojbi, pitanja, neriješenih problema, mogućnosti različitih gledanja na iste događaje. Već i ovo iskustvo s mijenjanjem odnosa prema prošlosti, ali tek nekih skoro dva desetljeća nakon formalne propasti socijalističkog projekta, pokazuje da su prvotne prosudbe o duljini procesa tranzicije (govorilo se krajem 80-ih da će to trajati dvadesetak godina) bile previše optimistične. Jasno se pokazuje da su totalitarne misaone matrice prilično otporne i da će trebati još dosta vremena da se one nadograde, jer je sad već jasno da one nisu usađene samo onima koji su odrastali u socijalizmu, već su kroz procese primarne i sekundarne socijalizacije prenešene i na one koji nisu rasli u socijalizmu. Serijali poput ovih koje ste spomenuli, naravno pod uvjetom da im se stalno diže razina kvalitete (a to je ipak primjetno), stoga će još neko vrijeme imati važnu ulogu.
I za kraj, možete li usporediti domaću i stranu produkciju ovoga tipa TV serija?
– Zbog svega rečenoga teško je uspoređivati naše serijale s onim što se radi u onim sredinama koje već imaju izgrađenu tradiciju pravljenja televizijskih dokumentarnih serijala – tamo se takve stvari rade rutinski, ali istodobno se uglavnom ne prikazuju u udarnim terminima nacionalnih mreža. Može se tek reći da je, bar na tehničkoj razini, s „Hrvatskim kraljevima” ostvaren važan pomak, mada još uvijek nisu rješeni ni svi temeljni problemi – primjerice, ne može se ne primijetiti da su autori napravili ozbiljnu grešku angažiravši standardnoga čitatelja tekstova u dokumentarnim programima, što bitno umrtvljuje dinamiku koja je postignuta različitim postprodukcijskim zahvatima. Jednostavno rečeno, slika i ton nisu posve usklađeni, jer glas Miljenka Kokota prosječni gledatelj poistovjećuje s prizorima leta ptica u Kopačkome Ritu, a ne s dramatičnim prizorima bitaka u kojima krv šiklja na sve strane. Ostaje, dakle, ljudima s Hrvatske televizije još dosta toga naučiti prije no što uspiju rutinski praviti zanimljiv i dramatičan dokumentarni program, kakav zahtjeva današnja televizijska komunikacija.