U izdanju Udruge 3000 godina Za dar iz tiska je izišla najnovija knjiga Tomislava Marijana Bilosnića Vrijeme i riječi. Riječ je o pjesničkim portretima, odnosno esejima o hrvatskim pjesnicima nastalim u gotovo četrdesetgodišnjem razdoblju kritičarskog rada ovog autora. Najnovija knjiga Tomislava Marijana Bilosnića Vrijeme i riječ esejističko je štivo kakvoga danas u hrvatskoj književnosti gotovo da i nema.
Više od pola ovih eseja tiskano je još 1992. godine u knjizi Disanje i stres u sarajevskom Oslobođenju, ali knjiga nikad nije stigla do javnosti. Naime, tijekom četničkoga granatiranja Sarajeva čitava naklada ove knjige izgorjela je zajedno s uglednom tiskarom Oslobođenja.
U knjizi eseja Vrijeme i riječi Tomislav Marijan Bilosnić prikazuje deset pjesničkih opusa iz hrvatske književnosti 20. stoljeća a da pritom ne zapada ni u kakva periodizacijska, stilistička i ina etiketiranja. Dapače! Njega zanima fenomenologija pjesničke riječi. Poezija kao tajni izraz ljudskoga duha – od kada riječ kao takva postoji. On joj prilazi antropološki odčitavajući simboliku, prostorne koordinate njezina tijela, kulturološki habitus. Bilosnić portretirajući klasike hrvatske poezije (A. B. Šimića, V. Nazora, M. Krležu, V. Parun, Z. Črnju) ali i svoje suvremenike (S. Vučićevića, M. Mandžu, I. Kordića, B. D. Biletića, S. Knežević), sveukupno nudeći deset pjesnika 20. stoljeća, njihovim opusima prilazi oslobođen „znanja”, on ih čita prvenstveno kao pjesnik i kao čovjek. Stoga kada primjerice piše o pjesništvu Vesne Parun, on iz njega odčitava cijelu fenomenologiju ljubavi, koja je osuđena na ponavljanje u svojoj tragici i uzvišenosti. Kada piše o Krležinoj lirici, on doista govori o pjesništvu kao totalnom antipodu tehničkoj mašineriji stvarnosti. Prilazeći Šimiću on se odriče pretjeranih eskspresionističkih manifesta njegova pjesništva, prilazi mu kao čovjek odčitavajući veliko trojstvo njegova pjesništva i života – tijelo, ljubav i smrt.
Iz Šimićeva tijela koje žudi za ljubavlju, a naočigled ga guta smrt, prokljuvao je autentičan hrvatski ekspresionistički krik. Pa je u tom smislu autentičnost poetskih opusa kao i pjesničkih sudbina jedna od temeljnih Bilosnićevih teza koja i formalno i misaono objedinjuje njegovu knjigu. Stoga je za nj posve jasna i prirodna i Nazorova i Črnjina angažiranost pjesništvom, oni su saživjeli s vlastitom prostornošću, mitom zemlje kao svojim vječitim mediteranskim usudom.
Vrlo često Bilosnić svojom profinjenom stilistikom teksta kao da prkosi hladnom znanstveno-analitičkom diskursu. Stoga su njegovi pjesnički portreti doista portreti o pjesnicima ali i pjesnikovi portreti. Ovo drugo ni u kojem slučaju ne umanjuje njihovu stručnu vrijednost. Naime iz svakog eseja je posve zorno da se autor itekako studiozno pripravljao za „portretiranja” svojih pjesničkih uzora ali i suvremenih kolega, propagirajući u svakoj rečenici slobodu misli kao svoj osobni manifest. Knjiga eseja Vrijeme i riječ svojevrsna je pjesnička slika cijelog 20. stoljeća – slika pjesnika koji su živjeli za riječ i ljubav, koji su cio život prkosili stvarnosti, vjerujući da umjetnost ipak pobjeđuje svako vrijeme.
