Njezin pjesnički rukopis “odlikuje metaforički bogat, polivalentan iskaz, lucidno spajanje raznorodnih jezičnih registara i lakoća kojom se unutar uobičajenog, ‘korisničkog’ jezika oživljuje svjež, inovativan poredak stvari”, ocijenili su Ana Brnardić, Miroslav Mićanović i Marko Pogačar.
Posljedica je takve procjene jednoglasna dodjela ovogodišnje Goranove nagrade za mlade pjesnike 25-godišnjoj Zadranki Martini Vidaić.
Zahvaljujući tome, svjetlo dana uskoro bi trebala ugledati Martinina prva zbirka pjesama “Tkiva”. Mlada i nezaposlena profesorica kroatistike je, u svijetu Facebooka i SMS-ova, počela pisati poeziju, i to vrlo rano.
– Ne, nemam profil na Facebooku, a pjesme sam počela pisati kao dijete, prije puberteta, i poslije jednostavno nastavila. S tim što sam posljednjih godinu dana zadovoljna poezijom koju pišem.
“Tkiva” obuhvaćaju pjesme iz tog razdoblja?
– Tako je.
A proza?
– Pišem i prozu, ali to je još u eksperimentalnoj fazi i ništa nije objavljeno. Pišem kratke priče i zanima me roman, ali vjerujem da za to treba biti stariji, iskusniji, zreliji. Pritom ne mislim na to da pisanje poezije nužno vodi prema prozi, to su dva odvojena svijeta, ali poezija je društveno marginalizirana, pa ljudi misle da je poezija samo put prema prozi. To nije nužno, možeš cijeli život ostati u svijetu poezije, da i ne izviriš izvan njega. Ja mislim da se kroz poeziju još mnogo toga može reći, još vjerujem u poeziju.
“Tkiva” su neobjavljena zbirka s 45 pjesama. Tko ih je poslao na natječaj za Goranovu nagradu?
– Znala sam dulje vrijeme za natječaj i sama sam poslala svoje pjesme. U eventualnoj nagradi vidjela sam priliku da objavim zbirku, jer bi drukčije bilo jako teško. A onda su mi prije desetak dana telefonski javili da sam dobila Goranovu nagradu za mlade pjesnike. Nadala sam se, ali ipak sam ostala iznenađena.
Nagrada je…?
– Poticaj, veliki poticaj. Nisam ni planirala, ali tek sada neću odustati od pisanja pjesama.
Kako biste opisali svoju poeziju, a da ne citirate obrazloženje stručnog žirija?
– Moja poezija nije hermetična, otvorena je, ali nije jednostavna, pišem kvantitativno opširne pjesme s narativnom crtom. Teško mi je o tome govoriti, ne razmišljam o tome dok pišem. A to traje dugo.
Teško pišete?
– Ne teško, nego dugo. Uvijek se vraćam, radim na svakoj pjesmi, dotjerujem je dok ne osjetim da je dobra.
Roditelji Vedran i Alba, te sestra Vedrana i susjedi iz slijepe ulice dosta se često pojavljuju u tim pjesmama?
– Ta ulica više nije slijepa. Da, oni znaju da ih često spominjem, ne analiziram ih, oni su jednostavno tu, pojavljuju se. Nije riječ o konkretnim ljudima iz susjedstva, više su to tipovi ljudi koji me okružuju.
Jesu li oni prvi čitatelji vaših pjesama?
– Ne, roditelji ne čitaju moje pjesme, a ranije sam ih znala čitati sestri, dok nije otišla u Rijeku gdje studira medicinu.
Pisali ste u ilegali?
– Ne, nikada nisam skrivala da pišem poeziju, ali, recimo, nikada nisam bila ni na jednom srednjoškolskom natjecanju.
Niste se pojavili na Lidranu?!
– Ne, ni kasnije na fakultetu nisam išla na natjecanja. Imala sam dojam da ni mojim nastavnicima nije bilo pretjerano stalo do toga da sudjelujem na natjecanjima iako su mi znali reći da sam talentirana.
A uzori?
– Čitam poeziju, jako puno, pogotovo suvremene hrvatske pjesnike, a jedan od dražih mi je Boris Maruna. A kao pjesnici su mi dragi i Marko Pogačar, Marija Andrijašević i Ivana Simić-Bodrožić, ona je jako dobra pjesnikinja.
