Dragi moj Bosko
Nazvao si me posljednji put u subotu,u vrijeme ručka ,sa svojim uobičajenim uvodom “Zar ti ne želiš čavrljati sa mnom?”. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je to posljednji put da se čujemo na ovome svijetu. “Shut up! thank you”, bila je jedna od tvojih uobičajenih uzrečica, ovoga puta zauvijek.
Ne želim u ovom tekstu biti imalo patetičan, jer patetika je nešto sto je Boško iskreno prezirao. Družeći se s njim posljednjih 15-ak godina u njegovom klubu i van njega, na pozornici ili van nje, uvijek se govorilo o glazbi i umjetnosti općenito, nikad politika, žutilo i ine stvari koje nas okružuju.
Posljednji puta smo nastupali zajedno 20. studenog 2010. godine u HNK-u Zadar na Svjetski dan kazališta. Bio je to „Jazz round midnight” -ponoćni koncert, prepuna dvorana Kazališta, Boško neobično inspiriran ne samo glazbeno već i govornički. Kakve su to bile najave, ni Woody Allen ih se ne bi posramio!
Kad smo 90-tih godina prošlog stoljeća kao “Black Coffee”, ja i Čićo pokucali na vrata B.P cluba, uz nesebičnu pomoć Dražena Vrdoljaka, Boško nas je uvrstio u program tadašnjeg Jazz festivala – Hrvatski jazz sabor.
Za nas koji smo dolazili iz Splita, Dalmacije koja do tada nije iznjedrila neka ozbiljnija jazz imena, bila je to velika stvar-nastupiti u BP clubu, hramu hrvatskog jazza.
Dopao mu se naš stil i pristup jazzu i kako je to jednom kazao moj glazbeni suputnik Jadran Dučić Čićo: da smo iz svog neznanja stvorili svoj glazbeni izričaj. BP club je bio naša ishodišna točka, tu smo upoznali Matiju Dedica, tek završenog studenta iz Graza s kojim godinama surađujemo te niz drugih domaćih i svjetskih jazz glazbenika. Georgie Fame, Carlos Werneck, Primoz Grasić, Miles Grifith, neka su od imena s kojima smo nastupali posljednjih godina zahvaljujući samo Bošku.
Nastupi s njim pak bili su posebna “štorija”, nikad neću zaboraviti nastup sa BP All-Stars na jazz Festivalu na Lastovu. Band sastavljen od sedmoro glazbenika, mahom inozemnih, od kojih su se neki tada prvi puta vidjeli. Neposredno pred nastup,netko je od glazbenika upitao Boška sto ćemo svirati, a uslijedio je ekspresni odgovor -“Tko nije spreman neka se ne penje na pozornicu”.
Nastupajući sa svojim bandom na europskim jazz festivalima, riječ Boško bio je siguran “avis” za ulazak u društvo svjetskih jazz glazbenika ili kako mi je nedavno kazao Georgie Fame – samo je jedan Boško u svijetu jazza!.
Malo je kazati da je bio “Tata ” hrvatskog jazza ,on je bio “Il Padrone”-najveci!