Možda će netko napraviti spomenik Ratku Petriću

Nema čovjeka na svijetu kojeg ne rastuži vijest o iznenadnom odlasku drage osobe s kojom se povremeno nađeš, razgovaraš o umjetnosti, rodnom gradu, životu i mnogočemu još. Ni ja nisam iznimka. Kad se samo sjetim ugodnih druženja i razgovora početkom devedesetih godina u dvorcu Jakovlje s Ratkom Petrićem, Tihomilom Maštrovićem, Ivicom Kalebom ili likovnih izložbi u društvu s Ratkom Petrićem, Aldom Krizmanom, Igorom Rončevićem i drugima, ili na druženjima u Zadarskom klubu, ne mogu zaboraviti s koliko smo ljubavi pričali o našem dragom rodnom gradu Zadru, o idejama, o planovima, a mnoga su se i ostvarila. Uvijek me dojmila smirenost, strpljivost, pa mogu kazati i svojevrsna usporenost u razgovoru s Ratkom Petrićem, a znam da je duboko u duši bio nemiran, eksplozivan, impulzivan, brz, hitar.  U Zadru ima više njegovih djela kao što su kip Petra Zoranića, nekoliko poprsja ispred Instituta HAZU (Ivan Brčić, Vjekoslav Maštrović i druga) te poprsje Ante Kuzmanića i više znamenitih Zadrana u Perivoju od slave pored crkvice Gospe od Zdravlja. Jedno Kuzmanićevo poprsje poklonio je, umjesto autorskog honorara mjestu Preko, i smješteno je na otočiću Galevac (Školjić). Uz kiparstvo bavio se karikaturom, grafičkim oblikovanjem, novinskom grafikom i crtežom.

U skulpturi ga krasi zanimanje za socijalnu tematiku. Kipar je vrlo bogate maštovitosti, ekspresionističke napetosti i često je istraživao u nekiparskim materijalima. Služio se montažom nađenih i gotovih predmeta i materijala. Kao umjetnika smatraju ga provokativnim kiparom i pobornikom angažirane umjetnosti. Zbog svog radikalizma, podrugljivosti i otrovnog humora vrlo je često bio na meti kritičara, a publika nije uvijek razumijevala njegove poruke. Svoje je skulpture izrađivao od najčudnijih materijala – kartona, žice, poliestera, platna i mesa, a zatim ih među prvima bojao kričavim bojama. U dvorcu Jakovlje u Hrvatskom zagorju godinama je držao kiparsku koloniju stvorivši prekrasni Park skulptura. Najčuveniji je po svojim provokativnim skulpturama iz sedamdesetih i osamdesetih godina “Orator”, “Pečat”, “Svevid” i “Gozba”. Hrvatskoj javnosti manje je poznato da je mogao biti redovni sveučilišni profesor u Kanzas cityju što je odbio, no isto tako i manje poznata je i provokacija gdje je ironizirao Ameriku. U nizu skulpura izloženih u Gradskoj vijećnici posebno se isticala ženska figura s 50 sisa. Na svaku je upisao kraticu naziva jedne američke države, po nogama prikačio nebodere i autiće, a na leđa prilijepio američku zastavu. Ratko Petrić mislio je da je ta skulptura naslovljena “Amerika” duhovita i bezazlena, no tamošnja komisija za moral maknula ju je s izložbe i sakrila u WC. Na taj je način bio zabranjen i u SAD-u. Provokativnim izložcima nije posustao ni u devedesetima kada je realizirao skulpturu “CRO Cromanjonac” – sjedeću figuru oblijepljenu novinskim isječcima, primjerice, “Policija trenira gluhoću”. Isto tako poznat je i cijenjen po svojim klasičnim skulpturama, kao što su Charli Chaplin ispred nekadašnje zagrebačke Kinoteke te gotovo sva ostvarenja izložena u Zadru.
Zadar je bez sumnje imao vrlo posebno mjesto

Iz životopisa Ratka Petrićeva bez sumnje važno je istaknuti dva razdoblja, ono početno kao studenta i kada je ubrzo postao samostalni umjetnik. U doba njegova odrastanja i sazrijevanja bilo je bezbroj zanimljivih motiva – vladala je demagogija, a političari su zasipavali narod lažnim obećanjima. Kada je došao u Zagreb na studij kiparstva nije imao dovoljno sredstava za život i počeo je objavljivati karikature u kojima sam se bavio politikom, birokracijom, sovjetskim napadom na tadašnju Čehoslovačku itd.

Pred 40 godina jedan je od suosnivača likovne grupe Biafra za koju se može kazati kako je stvarala politički angažiranu umjetnost.

U stvaralačkom radu Ratka Petrića Zadar je bez sumnje imao vrlo posebno mjesto. Štoviše, želio je ostvariti stalni atelje u rodnom gradu i u njemu stvarati i stvarati. To potvrđuje i činjenica da se rado odazivao na gotovo sve natječaje i ostvario je impresivan broj skulptura. Od Petra Zoranića 1968., preko Ivana Brčića, Ante Kuzmanića i još 11 skulptura znamenitih Zadrana u Perivoju od slave, Krešimira Ćosića, Vjekoslava Maštrovića do Spiridiona Brusine 2008. ostavio je trajni pečat svom rodnom gradu. Ostavio je uspomenu vrijednu hvale i divljenja, jer grad Zadar nikad nije imao toliko skulptura svojih znamenitih građana u preko tri tisućljeća bogatoj povijesti. Mnogi njegovi slavni sugrađani prethodnici, kao što su Juraj Dalmatinac, braća Vranjanin, Bruno Bersa i drugi nisu svom gradu toliko toga podarili, da su kojim slučajem i sačuvani svi njihovi radovi. Ratko, hvala ti, a možda će jednog dana netko napraviti i tvoj spomenik.