ZAGREB– Dolores Lambaša (29) najmanje je poznata u javnosti po svojoj profesiji. To je, dakako, najnezahvalnija situacija koja se može dogoditi jednoj glumici. Prvi put na sceni gledao sam je prije četiri godine u zagrebačkom HNK, u predstavi klasika hrvatske režije Božidara Violića po također klasičnom tekstu Federica Garcije Lorce “Dom Bernarde Albe”, posljednjem koji je napisao, nekoliko mjeseci prije nego su ga frankisti pogubili.
To je priča o 60-godišnjoj udovici, patrijarhalnoj španjolskoj seljakinji, čiji je suprug upravo preminuo pa ona odluči svojih pet kćeri zatvoriti iza zidova imanja na osam godina, koliko trebaju provesti u koroti. Violić ju je na koncu razodjenuo golu, osjetilo se njezino scensko neiskustvo, ali zapamtio sam njezin specifičan, snažan glas i veliku energiju koju je uložila u ulogu. Na žalost, otad je nema na kazališnim daskama. Otad je dobila uloge u četiri domaće TV serije ili sapunice, a odigrala je i naslovnu ulogu u romantičnoj komediji Nikše Sviličića “Vjerujem u anđele”, gdje igra djevojku Deu, koju je patrijarhalni otac otjerao od kuće jer je ostala trudna, pa sad traži sreću u malom dalmatinskom mistu, gdje se zaljubljuje u domaćeg poštara (igra ga Vedran Mlikota).
Međutim, Dolores Lambaša postala je svima poznato lice tek kad je počela živjeti s Josipom Radeljakom, zagrebačko-splitskim poduzetnikom, starijim od nje gotovo 40 godina. Taj inače privatan detalj postao je predmet javnog interesa, samo eto tako, zbog te razlike u godinama. U život joj se unijela i Vlatka Pokos, bivša Radeljakova supruga (treća), koja je o životu s njim napisala roman bez ključa. Možda zbog životnog neiskustva, upustila se u javnu svađu s većinom medija koji su stali pisati o njoj brutalno i sočno. Ovo je prvi njezin veliki intervju u kojem se predstavlja kao privatna osoba, u kojem iznosi što zapravo, i kako, misli. U stvari, ovaj je razgovor nekovrsni rezime te skandalozne kronike zbog koje je, toliko ipak poznajem domaću kulturnu scenu, izgubila zacijelo podosta uloga. Premda dakle talentirana za posao koji je odabrala, danas je, na neki način, izgurana na marginu i oglašena kao bezvezna i prosta osoba. Mi ćemo joj, sa svoje strane, poželjeti uspješnu karijeru jer ima za nju sve potrebne predispozicije: talent, volju i karakter.
– Gluma me privlačila odmalena. Još dok sam išla u vrtić kod časnih sestara upala sam u prvi plan. Radili smo s časnama, uistinu za djecu, velike predstave, s puno teksta. Jako me smetalo što druga djeca teško pamte tekstove i prilično sporo govore u odnosu na mene. Ja sam tekstove pamtila otprve, a toliko sam bila nestrpljiva da bih ostalu djecu samo otjerala s pozornice i nastavljala bih se igrati sama sa sobom.
Smetalo me što oni ne mogu odigrati “problem” onoliko brzo i dobro koliko bih ga ja odigrala. Dakle, bila sam vrlo prgavo, samoživo dijete. Istodobno, bila sam radoznala, nježna i zaigrana. Moja prabaka je, na primjer, doživjela velike osobne gubitke u Drugome svjetskom ratu. Zbog toga nas je sve u kući odgajala kao ateiste. No, u desetoj godini sama sam otkrila vjeru ušavši prvi put u crkvu i lagala sam velečasnome da se moji roditelji slažu s tim da pohađam vjeronauk. Kao i da se krstim i pričestim. Dan prije početka nastave rekla sam svojima da moraju potpisati odobrenje za moje krstitke, a nakon toga svi su se u mojoj obitelji obratili vjeri. Toliko o mojoj sugestivnosti. No, moje prvo pitanje na vjeronauku glasilo je: Ako su ljudi postali od majmuna, jesu li onda i Adam i Eva bili majmuni?
